Hrvatska smotra

»HRVATSKA SMOTRA«, članak prvi put objavljen u Savremenoj stvarnosti, 1933, 4, te proširen prilogom P. S. Specijalan dodatak na temu o Đuri Arnoldu uvršten u knjigu Evropa danas (Zagreb 1935); polemički je odgovor na programske nakane netom pokrenuta časopisa Hrvatska smotra.

Sročen u duhu Krležine polemičke fraze, tekst kolažom citata i ironičnih, literariziranih opaski persiflira uredničku ambiciju K. Šegvića da marksističkoj napasti suprotstavi idealne vrijednosti. Koncipirajući iz Šegvićevih natuknica shematski prikaz toga kontrapunkta (Tabela časnog oca Kerubina), gdje »bacili, laži utopije« stoje nasuprot »zasadama od Boga stvorca u ljudskim srcima zasađenim«, K. secira književne vrijednosti što bi kao afirmativna kontrastna pozicija trebale poduprijeti Šegvićev pristup, poentiravši egzemplarnu raščlambu Arnoldove Zadnje pjesme zajedljivom parafrazom u stihu. K. osporava svaku Šegvićevu kvalifikaciju te ismijava njegov idealizam, anakroni književni ukus i političku orijentaciju. Šegvić bi, ruga se K., »kao Kvaternikovac« trebao Preradovićevo hrvatstvo držati upitnim. Tekst je prožet poznatim Krležinim stavovima o hrvatstvu i hrvatskoj književnosti, bogu i oblicima njegova svjedočenja, s korištenjem omiljene Krležine parabole o apostolu Petru. Posebno ga je iritirala teza kako je inicijativa Hrvatske smotre »skopčana s velikim pogiblima«; drži je popovskom prijetvornošću i smicalicom, aludirajući pritom na moralna i materijalna sredstva što ih crkva koristi za »protumarksističku izolaciju«.

Krležin je tekst nedvosmisleno samoodređenje, poduprto borbenom konstatacijom kako bi hrvatska književnost bez onih kojih se Šegvić odriče bila pasatistička fasada, koju marksizam negira. Ovaj tekst ulazi u onaj sloj knjige Evropa danas koji tom važnom dokumentu kontinuiteta i rasta Krležina kriticizma daje šarm kapricioznog dijaloga. Tom je prigodom proširen odgovorom Lj. Marakoviću koji, potaknut Krležinim osporavanjem Arnolda, nastoji dokazati europski kontekst Arnoldova književnog rada na temelju njegova mladenačkog boravka u Parizu. Nasuprot Marakovićevoj tezi da su na Arnolda »djelovali« klasici francuskog modernizma, K. opsežnim usporednim citiranjem dokazuje »srodnost« istoimenih pjesama (Domovina) spornog Arnolda i E. Siebeckera, zaboravljenog i »bezimenog alzaškog bjegunca«. Više no Arnoldom, K. je zgranut prilikama koje od njega čine predmet ozbiljnog interesa, pa onda proizlazi »da je nekakav Edouard Siebecker za hrvatsku liriku i njen razvoj važna pojava«. Članak o Hrvatskoj smotri prožet je žarom polemike s ideološkim protivnicima, ali analizira stvarne probleme hrvatske kulture i politike što daje argumentacijsku snagu Krležinoj polemičkoj koncepciji.