Jerolim Miše

»JEROLIM MIŠE«, esej prvi put objavljen u Hrvatskoj reviji, 1931, 3; uvršten je u knjigu Eseji III (Zagreb 1963). Krleža obuhvaća stvaralaštvo J. Miše od studija u Zagrebu, Rimu i Firenci, druženja s Tartagliom, Meštrovićem, Mitrinovićem, Dučićem i Čerinom do prvih izložaba Grupe Babić, Becić, Miše. Osvrće se na njegovu suradnju u »zagrebačkom Pokretu, u Steklišu, u Novom listu Frana Supila, u splitskoj Slobodi, u Savremeniku, u Piemontu pod uredništvom Ljube Jovanovića Čupe u kojima je objavljivao prikaze iz likovnog i književnog života«, te na kritiku Crnčićeve izložbe (Turistička umjetnost, Zvono, 1911, 9) zbog koje je morao napustiti zagrebačku akademiju. U ranoj fazi, do putovanja u Berlin 1922, K. zapaža utjecaj Meštrovića, Klimta i secesije, ističući da je Miše u prvom redu figuralist. »Naglašavajući figuralne kompozicije više u obrisu, sredstvima gotovo isključivo crtačkim, on se zadovoljavao žuto-bijelim kontrastiranjem širokih ploha, iznoseći svoja lica psihološki uvjerljivo, na krajnjoj granici manire.« Slikarov autoportret iz 1922. za Krležu je izraz introvertiranosti i likovnog izobličenja do iskrene rugobe te povod za tvrdnju da je ta okrenutost psihoanalizi značajna za J. Mišu. Jer, »svako njegovo lice gleda u sebe, ono je samo u sebi zatvoreno, nepristupačno, kao odronjeno od nekih dalekih nepoznatih kompleksa tuge i ostavljeno u samoći jednog uokvirenog usamljenog platna«.