Meštrović, Ivan

traži dalje ...

»MEŠTROVIĆ, IVAN«, enciklopedički tekst objavljen u okviru teksta Iz galerije likovnih umjetnika (Republika, 1964, 7-8) te u Enciklopediji likovnih umjetnosti (sv. 3, Zagreb 1964) i EJ (I. izd., sv. 6, Zagreb 1965), a potom u knjizi 99 varijacija (Beograd 1972). Krleža je o Meštroviću često pisao, uglavnom u polemičkom kontekstu; ovaj tekst je svojevrsna konkluzija u njegovu bavljenju velikim kiparom: definitivno mu priznaje iznimnu ulogu u umjetnosti, ne samo hrvatskoj već i svjetskoj, a zadržava kritički odnos prema njegovoj političkoj biografiji.

Uvodni dio članka donosi standardne enciklopedičke biografske podatke. Budući da je taj dio teksta otpao u varijantama publiciranim izvan enciklopedija, može se pretpostaviti da on možda nije izvorno Krležin. Pouzdano je, međutim, autorstvo Krležino u preostalome, interpretativnom dijelu članka, koji je snažno impregniran Krležinim osobnim stilom, misaonošću i vrijednosnim preferencijama. K. najprije razmatra Meštrovićevo mjesto u kontekstu aktualnih evropskih umjetničkih strujanja. Determinira Meštrovića kao reprezentanta težnje da »secesionističku eklektičnu formulu« pretvori u autohtoni rasni, vidovdanski, arhajski »jugoslavenski likovni stil«. Meštrovićeva skulptorska i arhitektonska »vidovdanska« misao nastala je »u sjeni Metznerove atletske pangermanske skulpture, Angladine španske dramatike i finske epike«. U sljedećem paragrafu K. ocjenjuje Meštrovićevu političku djelatnost; ta je ocjena izrazito negativna: Meštrović je sebe volio prikazivati kao proroka, ali nije podupro ni Supilovo zalaganje za federalističko uređenje Jugoslavije, ni Trumbićevo protivljenje Vidovdanskom ustavu, a pozdravio je uvođenje šestojanuarske diktature 1929. god. Meštrovićevi memoari, pak, tvrdi K., pokazuju da on ne razumije ni aktualne poslijeratne prilike u Jugoslaviji. Međutim, K. u nastavku konstatira da za procjenu vrijednosti umjetničkog djela nisu bitne »ni religiozne ni političke ni estetske programatske teze ako je snaga umjetničke fantazije tako neposredno elementarna i ako je inspiracija ponijeta stvaralačkim temperamentom tako sugestivna, kao što je to bilo kod I. Meštrovića«. Pri tome treba odbaciti i Meštrovićevu autointerpretaciju koja je suvišna ondje gdje je on »uspio da razotkrije svoj unutarnji umjetnički lik«. Potom K. opisuje promjene u recepciji Meštrovićeva djela i zablude u vezi s njim. Tekst poentira apologetskim iskazom posve izvan standarda impersonalnih leksikografskih opisa, po stupnju emfatičnosti neuobičajen i u cjelokupnom Krležinu opusu: »Jasnoćom svoga izraza i bogatstvom svoje mašte M. je kao anatom i kao pjesnički modelator ljepote ljudskoga tijela svojom virtuoznošću pokazao kako izvanredno razvijen osjećaj plastike može da razastre impozantno bogat raspon čiste ljepote u beskrajnim varijacijama i kako je pravo umjetničko nadahnuće uzvišeno iznad svih eksperimentalnih prolaznosti stila, mode ili bilo kakvih teorema o svrsi ili o smislu umjetnosti. Kipovi I. Meštrovića očigledan su dokaz da se skulptori rađaju kao i pjesnici, pa kako artiste valja cijeniti po njihovom najvišem dometu, danas iz retrospektive, nema sumnje da će pojava Ivana Meštrovića ostati u razvoju jugoslavenske umjetnosti kao važno poglavlje u vremenu kad se na prijelomu XIX. i XX. st., svim stranim političkim i kulturnim utjecajima uprkos, rađala suvremena skulptura balkanskih naroda.«

Vel. V.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Meštrović, Ivan. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 2.5.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/587>.