Pir iluzija

»PIR ILUZIJA«, ciklus pjesama prvi put objavljen u knjizi Lirika (Zagreb 1919), zatim u Knjizi lirike (Zagreb 1932), gdje su pjesme strofho organizirane; konačna verzija objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Ciklus sadržava pjesme: Pir iluzija; Noć u lipnju; Novembarski tmurni dan; Crveni tren; Crno umorno popodne; U noći; Triptih; Magleno popodne; Dan crvenih oblaka; Veličanstvo svibnja; Kako je danas došla kiša; U šumi; Proljetna noć u vrbiku; Srpanjska pjesma; Predvečerje; Pjesma o podnevnom vjetru; Jesenje harmonije; Sunčano jutro; Večernje dekoracije; Vihrovita noć. Izvan ciklusa, ranije je objavljena jedino pjesma Noć u lipnju (Plamen, 1919, 11). Konzistentno organiziran, ciklus nije imao znatnijih promjena.

Nakon faze »hiperboličke disperzije« i na tragu slabljenja »težnje ka totalnoj dinamici« (Lasić), Krleža ispisuje ovaj ciklus kao smiren i sažet lirski tekst, osim nekoliko pjesama (npr. Novembarski tmurni dan) u kojima se autor vraća neobuzdanijem, disperzivnijem razdoblju. Tematsko-motivske dominante cjelokupnoga Krležina opusa prisutne su i u ovome ciklusu (jaz između mogućnosti i zbiljnosti; odnos konačnoga i beskonačnoga, antitetički promišljena tema žene; pobjeda svjetlosti nad tminom; antagonizam priroda / kultura; borba tjelesnoga i duhovnoga; tematiziranje kreativnih energija; problem demiurga; nokturalnost; eshatologija). Za razliku od nekih ciklusa u kojima se autor općenito opredjeljuje za vlastitu žarišnu točku (npr. Pjesme o vremenu i o smrti, Ranjavi motivi itd.), u Piru iluzija spomenute su teme obrađivane na razne načine. Npr. teme kojih je motivika realizirana u opoziciji duhovno/tjelesno obilježene su katkad signalima kolebanja između dva pola (Predvečerje, Crveni tren), katkad pobjedom i slavljenjem tjelesnoga (Pjesma o podnevnom vjetru), katkad zadiranjem u pitanja o »prvim i posljednjim stvarima« (Jesenje harmonije) ili energičnim opredjeljenjem za duhovno (Vihrovita noć). Problemom kreativnoga subjekta K. je trajno zaokupljen. Tematiziranje samoga procesa stvaranja umjetničkog djela u ovom je ciklusu zastupljeno u širokom rasponu od tematizacije samoga teksta u pjesmama s izraženom autoreferencijalnom funkcijom (Sunčano jutro), preko pjesama u kojima se kreativna energija poistovjećuje s nesputanim silama prirode (Vihrovita noć), u kojima se nepomućenost i mir označuju kao neproduktivna i čovjeka nedostojna stanja a nemir glorificira kao izvor svekolika stvaranja, do pjesama u kojima se izdvaja stvaratelj kao hijerarhijski najvrednije biće koje jedino aktivnim i stvarateljskim odnosom može sačuvati svoje dostojanstvo i opravdati zemaljsku misiju (Triptih). Osim nekoliko pjesama nokturalne motivike, koje korespondiraju s pastoralom i idilom, te nekoliko ditiramba u kojima se do paroksizma slave tjelesna i oduhovljavajuća načela, tematska okosnica na makroplanu razaznaje se u različitom distribuiranju triju temeljnih motiva: Žene, Smrti i Lire. To simboličko trojstvo obrađeno je na mikroplanu u pjesmi Triptih, koja se stoga može označiti programatskom pjesmom čitava ciklusa. Žena kao simbol sublimirane želje, afektivnoga potencijala, u Krleže je uvijek prikazana antitetički. U ovom slučaju, osim nekoliko dvojbi između tjelesnoga i duhovnoga, u kojima je »toplo krilo žene« istodobno i mjesto razluđenih strasti i mistični prostor tajne koji trijezni te toplinom i sigurnošću upućuje na trajnost duhovnoga (npr. Crveni tren), žena je prikazana kao najveće dobro, zaštitnica, majka, stvoriteljica. Smrt, kao simbol prolaznosti, destruktivnosti i dematerijalizacije, opsesivan je prostor koji iz transcendentnoga dokončava sve postojeće te čovjeka trajno podsjeća na njegovu ograničenost. Lira je simbol kozmičkog suglasja i metonimija pjesnika, kreativnog subjekta koji se mora opredijeliti između prije navedenih krajnosti. U Krleže je opredjeljenje za kreativnost jasno, neupitno i jedino stalno u neprekidno prisutnim sumnjama i nedoumicama između rezigniranja, očajavanja nad besmislom te odabiranja nemira i borbe kao jedinoga plodnog načina komuniciranja s kontekstom. Opsjednutost oslobađanjem i osmišljavanjem kreativne energije potvrđena je i distribucijom pjesama u ciklusu. Završna pjesma Vihrovita noć himna je stvaraocu koji, upozoren od neobuzdana vjetra, shvaća da je mir neprimjeren aktivnom pojedincu i opredjeljuje se za otvoren i stvarateljski odnos prema svijetu kojemu je ishodišno mjesto i osnovno stanje, nemir, neizvjesnost i borba.