99 varijacija

»99 VARIJACIJA«, Krležina knjiga u »izboru i redakciji« M. Lončara objavljena 1972. u Beogradu. Iz naslovnog sklopa u kojem je i određenje »lexicographica« te podnaslovnim objašnjenjem »eseji i zapisi« razaznaje se žanrovska kompleksnost knjige. Termin »varijacija« javlja se u Krleže kao pokušaj opisa žanrovske difuznosti teksta (npr. Brašančevo u Dubrovniku. Odlomak jedne veće varijacije, 1948) prije nego su 50-ih godina počela izlaziti njegova enciklopedijska razmišljanja, kada je postao naslovnom konstantom pri objavljivanju skupina takvih zapisa, proširenom u pravilu brojem (npr. 99, 133). 99 varijacija ponovljena je naslovna formula jedne od prvih cjelina te vrste (99 varijacija na razne teme, 1959) premda knjiga preuzima tek njezin manji dio, a brojčani atribut (99) nema deskriptivni već metaforički karakter. Lončarov izbor zahvaća dva tematska kruga (povijesni i estetski) te tri oblika (program, natuknica, marginalija) širega Krležina enciklopedijskog interesa. Najveći dio te građe bio je - premda to Lončar u opsežnom instruktivnom predgovoru Encyklopaedia krležiana ili Književni nemir erudicije ne napominje izravno - prethodno objavljen, čak i priređen za Eseje (SDMKZ). Redaktorov se antologičarski napor ogledao više u artikuliranju cjeline koja je monografski prvi put osmislila Krležin enciklopedijski eruditizam nego što je zaista s Krležom trebao »radi izbora listati opsežne sveske marginalija«. Zapravo, samo su četiri bilješke ovdje prvi put donesene, tri u rubnom (Krivulje angažmana), a četvrta (Jakopič Rikard) u novozasnovanom segmentu Likovna paleta. Od osam, četiri su segmenta knjige, uz određenu selekciju, preuzete već prethodno pod takvim naslovima priređene cjeline ili podcjeline razrađene mreže naslovljenih bilješki (Varijacije na temu o umjetničkom stvaranju; Ekspresionizam; Varijacije na muzičke teme; Iz hrvatske kulturne historije). Proslovna je Prolegomena za Enciklopediju Jugoslavije u dvadesetak naslovljenih teza raščlanjen integralni tekst programatskog govora na sjednici njezine redakcije (O nekim problemima Enciklopedije, 1953). Lončar smatra da su njime elaborirani »projekt i djelo enciklopedije« te da on povezuje niz »eseja, osvrta, članaka i bilješki« što ga kao »izraz i mjeru Krležina duha« želi u panoramskom kompendiju izložiti. Tri enciklopedijska članka (Antun Augustinčić; Ksaver Šandor Gjalski; Ivan Meštrović) drugog segmenta uvršteni su pak onako kako ih je K. objavio u enciklopediji, a prva dva potom i u Esejima. Ni taj segment ne pretendira na cjelovitost jer nisu doneseni svi enciklopedijski »portreti« (npr. V. Čerina i J. Broz Tito) koje je K. za enciklopediju napisao. Lončar je u zaključnom poglavlju prestrukturirao elemente Krležina zanimanja za fenomene hrvatske povijesti, dovodeći ih u kronološki i logički slijed.

Prepoznavši korijene Krležina eruditizma u njegovim ranijim tekstovima što je obrise leksikografske sustavnosti dobila u Registru i tumaču imena, knjiga, događaja, pojava i pojmova (Danas, 1934), Lončar točno uočava njihov polemički impuls. Premda ne donosi bitno novih sadržaja, knjiga je u trenutku pojavljivanja, kada je dovršen pothvat prvog izdanja Enciklopedije Jugoslavije, shvaćena novim djelom, izazvala veliku pozornost javnosti te je prikazana u mnogobrojnim recenzijama, a povodom nje bio je organiziran i jedan razgovor istraživača i poznavatelja Krležina djela (NIN, 4. II. 1973).

Vl. Bo.