ANDRIĆ, Ivo

traži dalje ...

ANDRIĆ, Ivo, književnik (Dolac kraj Travnika, 9. X. 1892 - Beograd, 13. III. 1975). Osnovnu školu završio u Višegradu; gimnaziju pohađao u Sarajevu (1903-12); filozofiju, slavistiku i povijest studirao u Zagrebu (1912-13), Beču (1913-14) i Krakovu (1914). Kao pripadnik pokreta tzv. nacionalističke omladine za I. svj. rata bio je proganjan od austrougarskih vlasti: proveo je godinu dana u zatvorima u Splitu, Šibeniku i Mariboru, a potom je interniran u Ovčarevo kraj Travnika i u Zenicu. Nakon amnestije 1917. odlazi u Zagreb, gdje se liječi u Bolnici milosrdnih sestara. U Zagrebu s N. Bartulovićem, V. Corovićem i B. Mašićem pokreće časopis Književni jug (u kojemu će surađivati i Krleža). God. 1919. Andrić odlazi u Beograd i zapošljava se u Ministarstvu vjera, a potom u Ministarstvu vanjskih poslova te od 1920. službuje u konzulatima pri Vatikanu, u Bukureštu, Trstu, Grazu (gdje doktorira 1924), a potom sve do II. svj. rata radi u konzulatima i poslanstvima u Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu. Nakon II. svj. rata bio je narodni poslanik u Skupštini BiH, Saveznoj skupštini; god. 1946-52. bio je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Prvu pjesmu tiskao je u Bosanskoj vili (1911), a zastupljen je i u antologiji Hrvatska mlada lirika (1914). Objavio je dvije knjige pjesama u prozi (Ex Ponto, 1918; Nemiri, 1920); 1920. tiska pripovijetku Put Alije Đerzeleza, a potom tri knjige pripovijedaka (Pripovetke, 1924, 1931, 1936) koje će definitivno utvrditi njegov književni ugled. Nakon II. svj. rata objavljuje romane Na Drini ćuprija (1945), Travnička hronika (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), postumno je objavljen nedovršeni roman Omer-pasa Latas (1976). Opsežan je i Andrićev esejistički opus; osobito su važni eseji Goja (1929) i Razgovor s Gojom (1935) u kojima je uz ostalo izložena i njegova autorska poetika; prožimanje esejističkog i beletrističkog diskursa očituje se u knjizi Znakovi pored puta (1976). I neke od pripovijedaka nastalih nakon II. svj. rata imaju antologijsku vrijednost (Na obali, Aska i vuk, Priča o vezirovom slonu, Žena na kamenu, Jelena, žena koje nema, Ljetovanje na jugu i dr.). Za književni rad 1961. je nagrađen Nobelovom nagradom.

Prema Krležinu kazivanju E. Čengiću (S Krležom iz dana u dan) K. i Andrić upoznali su se 1917. u Zagrebu; duboko svjestan različitosti senzibiliteta, književnih i svjetonazornih orijentacija K. napominje: »Andrić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze nemamo - dva potpuno odvojena svijeta«. Kritika je već vrlo rano počela uspoređivati Krležu i Andrića kao svojevrsne antipode, a usporedbe su često bile nepovoljne za Krležu. Taj oblik kompariranja potaknut je tekstom D. Prohaske Među časopisima (Jugoslavenska njiva, 1919, 6) u kojem on, kritizirajući Hrvatsku književnu laž kao »nihilistički pothvat«, suprotstavlja Krleži Andrića: »Krleža mi je bio najdraži pjesnik, prije nego sam upoznao Ivu Andrića. Danas mi je ljubav i štovanje prema obojici razdijeljena. Obojica su veliki talenti, ali s velikom razlikom: što Andrić mrzi viku i suvišno gomilanje riječi, dok Krleža udara u talanibase i komponira cijele orkestre, da kaže jednu dvije misli.« Takve usporedbe, koje će pratiti dvojicu pisaca sve do smrti, iritirale su Krležu te su zasigurno pridonijele »zahlađenju« njihova odnosa.

Krleža i Andrić ostavili su malo pisanih tragova o uzajamnim vezama. Kratka recenzija Ivo Andrić: Ex Ponto (objavljena u rubrici Književnost i umjetnost u Hrvatskoj riječi, 16. X. 1918) svjedoči da je Krleža cijenio Andrićevo knjiž. umijeće. Već među pjesnicima Hrvatske mlade lirike K. prepoznaje Andrića kao »jednog od naših prvih verslibrista«; njegovi stihovi zvone i »imadu svoju boju i svoj oblik primaran i iskren«. Za zbirku Ex Ponto pak kaže da se u njoj »stih Andrića razlio i posve oslobodio spona«, te su pjesme »dokument stradavanja čitave jedne generacije te ih zato valja pročitati drugi treći i deseti put kako to veli u predgovoru Niko Bartulović.« U tekstu Slučaj kipara Studina (Riječ SHS, 8. III. 1919) pišući o stradanjima umjetnika upozorava na slučaj pjesnika I. Andrića koji pati u teškoj bolesti zadobivenoj u borbi za Jugoslaviju a nikome od mjerodavnih faktora nije palo na pamet da se pobrine za tu »žrtvu naše narodne stvari i da ga izašalje kuda na lečenje u Egipat ili Alpe«.

Krležini i Andrićevi osobni kontakti u tom razdoblju očito nadilaze površno poznanstvo, što se može rekonstruirati iz Krležina pripovijedanja otome kako su zajedno promatrali republikanske demonstracije stojeći kraj Kačićeva spomenika (pri čemu K. zamjera Andriću monarhističke afinitete), ili kad u polemičkoj knjizi Moj obračun s njima spominje kako je u veljači 1919. na premijeri Petra Petrovića Pecije U naviljcima (za prikazivanje prve aktovke Rod) demonstrativno ustao izjavivši da »takve stvari spadaju u peštanski orfeum, a ne na scenu narodnog kazališta« a potom napustio gledalište, te da mu se pritom pridružio književnik Ivo Andrić.

Udaljivanje u toku 1919. jest dijelom inicirano Prohaskinim pisanjem koje je nesumnjivo pozlijedilo Krležinu taštinu, ali i razlike u ideologijskim orijentacijama postaju sve očitije: K. ne može prihvatiti Andrićev monarhizam, integralno jugoslavenstvo i ulazak u državnu službu, a Andrić je bio rezerviran prema ljevičarskom radikalizmu Krležina i Cesarčeva Plamena. U Zapisima sa Tržiča K. spominje da su u Plamenu spremali obračun s Omladinom i grupom oko Književnog juga jer su oni »postali otvoreni agenti režima«. 

Osobne relacije ipak nisu ni u međuratnom razdoblju potpuno prekinute o čemu svjedoče iskazi Bele Krleže E. Cengiću o Andrićevim posjetima u Zagrebu. Nakon II. svj. rata susreću se razmjerno često, uglavnom zbog suradnje u Savezu književnika Jugoslavije gdje se K. i Andrić pojavljuju kao čelni, reprezentativni pisci, predsjednici Saveza i pisci važnih referata, a i u sklopu dogovaranja o suradnji SANU i JAZU te pokretanja časopisa (Nova misao). K. 1973. zajedno s Andrićem i P. Savićem piše prijedlog za dodjelu Nobelove nagrade za mir J. Brozu. Sastajali su se i u prigodama koje nisu bile oficijelnoga karaktera. Mnogobrojne Krležine reminiscencije o Andriću u Čengićevim Razgovorima s Krležom pokazuju da je K. uvažavao Andrićevo književno umijeće premda je bio svjestan njegove različitosti; ponekad je - ne sasvim lišen zavisti potencirane dodjelom Nobelove nagrade Andriću - usporedbama s drugim piscima pokušavao pokazati da se ipak ne radi o posve izvornom i nedostižnom talentu. Trajno je Andriću zamjerao nostalgiju prema Karađorđevićima i jugoslavenski integralizam koji ga je doveo do negiranja vlastitoga hrvatskog podrijetla. U razgovoru s M. Filipovićem 1978. vrlo jetko komentira Andrićev zahtjev da se iz njegove biografije, koju je M. Bogdanović napisao za I. izdanje EJ izbaci napomena o hrvatskom podrijetlu (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem II, str. 172). Sve to pridonijelo je Krležinu odbijanju poziva predsjednika SANU P. Savića da napiše tekst za monografiju što je srpska akademija pripremala o Andriću. U nekrologu I. Andriću (koji je 13. III. 1975. distribuiran preko Tanjuga i sljedeći dan objavljen u svim važnijim novinama na području SFRJ, opremljen različitim naslovima) K. konstatira da je Andrić »svojim Nobelom pobudio pozornost međunarodne štampe ne samo na svoje djelo, nego na našu suvremenu beletristiku, uopće, u cjelini« te je odigrao ulogu dostojnog predstavnika »jedne više-manje nepoznate literature, o kojoj od Fortisove ,Hasanaginice' (...) Zapadni svijet nije imao pojma«. Prisjeća se potom zagrebačkih književnih početaka Andrićevih kad je pozdravljen kao velik talenat. Kao najveću njegovu kvalitetu ističe stil, napominjući u poenti nekrologa: »Trebalo bi objaviti studiju o osobitosti Andrićevog stila: kako se njegov gotovo bogobojazno preblagi adagio ritmički prelijeva do živahnijeg andanta, da bi se već za tren-dva kasnije, smirio u lirskoj kantileni beznadne samoće. Hoće li se naći pero da ovog klasičnog simbolista oslobodi dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme?«.

LIT.: D. Prohaska, Među časopisima, Jugoslavenska njiva, 1919, 6; M. Jare, O novejši srbohrvaški liriki, Ljubljanski zvon, 1921, 1; S. Vinaver, Manifest ekspresionističke škole, u knj. Gromobran svemira, Beograd 1921; V. M. Jovanović, G. Krleža, ćirilicom. Miroslav Krleža: Hrvatska rapsodija, Zagreb, izdanje »Nove Evrope«, 1921, Politika, 1. I. 1922; N. Milošević, Andrić i Krleža kao antipodi, Beograd 1974; D. Jeremić, Trojica veličanstvenih, NIN, 25. XII. 1977; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, Zagreb 1985; R. Vučković, Krležina dela, Sarajevo 1986; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo- Zagreb 1990.

Vel. V.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

ANDRIĆ, Ivo. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 16.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/andric-ivo>.