BRABANT

BRABANT, pokrajina na razmeđu Nizozemske i Belgije. Dijeli se na nizozemski ili Sjeverni Brabant (glavni grad s' Hertogenbosch, oko 1 800 000 st.) i belgijski ili Južni Brabant (glavni grad Bruxelles, oko 2 200 000 st.). Stanovnici govore nizozemski. Jedna od najbogatijih evr. pokrajina, a bila je stoljećima poprište državnih i vjerskih ratova. Sjeverni Brabant od 1648. dio je nezavisne Nizozemske. Južni Brabant dijeli sudbinu habsburške kuće u borbi za evr. hegemoniju; od 1830. dio nezavisne Belgije.

U Krležinoj viziji Brabant ima dvostruko značenje. S jedne strane, Brabant je isključivo simbol biblijske sudbine čovjeka: iz Edena u podravsko blato. Stoga: Brabant je selo u kojem se čovjek sklanja od poplava, snijega, zvijeri, vješala i oklopnika u potleušice iz kojih se izvija radosni dim i miris luka. Na toj blagoj, krhkoj ali neoborivoj antitezi (divljina-dom) Brabant je doživljen kao vječnost: u krajnjoj prljavštini, s kvrgavim rukama, u znoju lica svoga čovjek peče krvavice koje sa slašću jede. Brabant je sjeverna Hrvatska u kojoj stoljeća ne znače ništa jer je život istovjetan crnoj i plodnoj zemlji koja poznaje samo rad, ljubav i krv. Ovom metaforom punom realnosti i grubo-tople zvučnosti (bra-ba), K. je dolazio u najneposredniji dodir s identitetom, sa životom u njegovoj ogoljeloj istosti. To je Brabant flamanskih i podravskih slikara, prije svega Bruegela i Hegedušića. Tako je vidio Brabant 1925. kada ga je prvi put opisao u Pismu iz Koprivnice (Hrvat, 31. I. 1925) da bi zatim tu sliku varirao od novele U magli (Književna republika, 1926. knj. III, br. 4) preko Predgovora »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933) do Filipovih i Kamilovih putovanja.

S druge strane, Brabant je san, raskoš, sjaj, mir i znanje. Taj se Brabant u Krleže javlja vrlo kasno: Brabant šezdesetogodišnjaka/sedamdesetogodišnjaka koji sebe vidi kao izgnanika iz života, zatvorenoga u Tobolsku, okruženoga glupošću (svojom, prije svega), a tamo, daleko u Brabantu, postoje veliki gradovi, mramorne dvorane s knjigama koje su napisali mudri ljudi i čitaju ih ponosni umovi, bez žurbe, bez sitničavosti, bez brige za sutrašnji kruh (Pogovor za dvije drame o Areteju i o Jurju Križaniću, Forum, 1962, 5). To je Brabant kojega čovjek mora voljeti, to je Brabant kojega čovjek mora mrziti.

Krležin Brabant otvara, na taj način, vrata u bogatu Krležinu ambivalentnu imaginaciju. Rijetki su Krležini pojmovi u kojima su u tako uzak dodir dovedene najkonkretnija vizualnost i najapstraktnija spiritualnost. Krležin Brabant sintetizira njegovo antitetično biće u cjelinu u kojoj antiteze i dalje ostaju djelotvorne i žive.

LIT.: Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Sarajevo 1958; B. Popović, Vrijeme spoznaje. Analitik i pjesnik Krleža, I, II, III, Razlog, 1966. i 1967, 49-50, 51, 54, 55, 56; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; A. Flaker, Krležin Brabant, Književna reč, 1982, 186-187.