Crno-žuti skandal

traži dalje ...

»CRNO-ŽUTI SKANDAL«, članak objavljen 21. XI. 1918. u socijaldemokratskom tjedniku Sloboda. Taj se tjednik (počeo je izlaziti u srpnju 1917) zbog problema s cenzurom nazivao i Pravda, pa se nekim brojevima, posebice onima iz studenog i prosinca 1918. kada se nakon prevrata opet naziva Sloboda, u knjižnicama gubi trag. Zbog toga je i Krležin tekst bio teško dostupan, te je pretisnut tek nakon autorove smrti (NIN, 28. VI. 1991). Krleža Slobodu smatra vlastitom tribinom što je vidljivo već iz podnaslova članka: »komentar mome ispadu na srpskoj čajanci u Sokolu« - čija personalna impostacija sugerira poseban autorov status u listu. U Krležinu nakanu da Crno-žuti skandal ponovo tiska ne samo u Knjizi članaka i feljtona kod Vošickog 20-ih već i u knjizi Ratne stvari (BNP) 30-ih godina treba sumnjati. Kako zaključuje S. Lasić, jedini istraživač koji je taj članak komentirao, prava je Krležina sreća što za razliku od Baruna Conrada, njegovim oponentima nije bio dostupan ili nisu posumnjali što se u njemu krije. Mesarić se doduše sjeća »onog protesta protiv oficira Kvaternika« kao argumenta da je »čitava Krležina popularnost izgrađena na nizu skandala«, ali ne poseže za sadržajem. K. je onda, kako je to u Mom obračunu s njima i najavio, napisao novi tekst na tu temu: Pijana novembarska noć 1918 (Republika, 1952, 10-11). Premda nije riječ o varijanti teksta Crno-žuti skandal, niti se takvom predočava, čak je i Lasić, evidentno upućen u oba teksta, zaveden njezinom evokacijom, držeći kako je događaj na »srpskoj čajanci« K. nakon što je o njemu »progovorio odmah« u Crno-žutom skandalu »detaljno opisao u memoarskom zapisu« Pijana novembarska noć. Iz novinske dokumentacije koju radi rekonstrukcije »skandala« podastiru K. (uz Pijanu novembarsku noć, necjelovito) i Z. Kulundžić (Tajne i kompleksi Miroslava Krleže, cjelovito), u oba slučaja bez Crno-žutog skandala, proizlazi: projugoslavensko udruženje žena priredilo je u čast srpskih oficira, koji su se na proputovanju za Rijeku zaustavili u Zagrebu, čajanku u dvorani Sokola. Domaćin priredbe bio je M. Drinković, povjerenik Narodnog vijeća za vojne poslove. Kada je Drinković u nazdravičarskoj atmosferi dao riječ svome zamjeniku, potpukovniku Kvaterniku, tome se K. usprotivio, kako je javio Obzor usklikom »Dolje s nedostojnim!«. Kvaternik je tijekom rata bio visoki domobranski časnik angažiran na fronti u Srbiji, o čemu K. donosi podatke i u Davnim danima. Izbila je nervozna prepirka, pa je ostalo neizvjesno je li Kvaternik uopće govorio, ali je govorio K., a Kvaternika je, »kao stvari narodnog ujedinjenja« odana čovjeka, branio izvjesni major Grubić. Zagrebačke su novine nastojale ublažiti incident. Jedino je Obzor u poslijepodnevnom izdanju donio iscrpan opis događaja. Tu bilješku, doduše kolažiranu, donosi kao dokumentacijski predložak Pijane novembarske noći sam Krleža. Kulundžić mu zamjera što je ispustio onaj dio Obzorova teksta gdje se Grubića predstavlja »vođom zavjerenika koji su potkopavali disciplinu u bivšoj austrougarskoj vojsci«, no to je ispuštanje tek dosljedna provedba potpunog prešućivanja Grubića u memoarskom zapisu. Međutim, u Crno-žutom skandalu K. odgovara Grubiću »da je kao hrvatski književnik«, za razliku od njega i Kvaternika, »iz nacijonalnih motiva prezreo austrijski oficirski portepee još pred pet godina«, te da su »njegovi drugovi Horvatin i Cvijić prosjedili u tamnici za narodnu stvar« onda kad su oni »organizirali ovaj grozni pokolj«. Novine Riječ u svome izvještaju uopće ne spominju Grubića kao sudionika incidenta (Drinković, Kvaternik, Krleža, ali i Anđelinović), što možda znači da je govorio izvan same incidentne situacije, prije ili poslije, a jedine upućuju i na Pribićevićev govor, koji Krležu ne zanima ili ga nije čuo. Jutarnji list neizravno spominje Drinkovićeve tvrdnje o tome da bi mogao likvidirati svakoga tko bi »misao našu izdao«. Drinkovićevu »misao« da će »objesiti« svakoga tko mu se usprotivi, K. ponavlja u više navrata (Moj obračun s njima, Pijana novembarska noć, razgovori s Čengićem) kao dodatni motiv svoga gnjeva. Nije to ipak bio spor, kako se Kulundžiću čini, pa i kako to K. želi prikazati, nove vlasti i anonimusa s galerije, u kojoj je potonji još dobro prošao, jer je samo izbačen, a ne i obješen. Ako je dramatskog izbacivanja sa »sabljama i revolverima« uopće i bilo, Drinković se nije usprotivio nekome koga nije poznavao. K. je 1918. vodio »pregovore s Matom Drinkovićem, voždom takozvanog zavjereničkog centra«, dakle kruga kojem je pripadao i major Grubić. Pregovore je vodio u »Koraćevo ime« (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Nova misao, 1953, 7), a svoj »ispad« objašnjava u Koraćevoj Slobodi. Tvrdi: »Naš problem nije mobilizacija nego demobilizacija« i to je »jer smo svi mi u prvom redu poražena habsburška armeja«. Zato je u interesu »sviju nas«, a to su za Krležu »gladni i anemični intelektualci«, »debeli građani i ratni milijoneri«, te »ispaćeni radnici« - »da izbijemo oružje iz ruku onih demoralizovanih gomila koje se danas vraćaju u domovinu kao ostanci ostataka poražene habsburške armeje«. Te gomile K. naziva »hrvatski zeleni kader« i opisuje ih kao »analfabetske, varvarske, kojima vladaju tamni nagoni« - »element opasan po svaki civilizovani oblik«, te upozorava »momentalno vladajuću građansku manjinu« neka se pazi »stvaranja hrvatskog zelenog kadera«, jer »gomile disciplinira samo sila«. Crno-žuti skandal nije zanimljiv samo po tom kontroverznom shvaćanju zelenoga kadra već i po argumentaciji što teče paralelno s poraznom analizom socijalne strukture hrvatskog društva i predstavlja uvod u Hrvatsku književnu laž.

Crno-žuti skandal, tekst na četiri stupca (zapravo čitava novinska stranica), važan je dokument Krležine duhovne biografije, jer je to prvi tekst koji transparentno i metodički dosljedno razvija ključne topose njegova literarno političkog djelovanja. Sam povod nije nebitan, premda K. decidira svoj istup »načelnim« i »simboličnim«. U Crno-žutom skandalu spominje se nauk »pobjedonosne ruske Revolucije«, pa je njegov potonji navod kako je bio prekinut kad je spomenuo Lenjina u granicama semantike samog događaja. Drukčije je s »uspomenama« o nekim posljedicama što su ga sam događaj i tekst navodno proizvele. Sve da je K. i bio priveden »srpskom pukovniku«, njihov se razgovor nije mogao odvijati onako kako ga evocira u Pijanoj novembarskoj noći. Incident se zbio u noći 13/14. XI. a »komentar« u Slobodi objavljen je 21. XI. Pukovnik se zanima u kakvim će to novinama izaći Krležino objašnjenje, što bi značilo da ono još nije izašlo, i dalje da se susret odigrava negdje između 15. i 20. XI. Izvrsno obaviješten, pukovnik se zanima za Krležin »istup iz redakcije Riječi«. Ako je K., kao što to kaže pukovniku »otkazao slobodan ugovorni odnos«, a pukovnik još o tome kao političkoj činjenici bio i sam izviješten još sredinom studenog, kako to da Krležini komentari u Riječi izlaze redovito do sredine prosinca, pa i dalje? Osim toga, K. u Crno-žutom skandalu posebno važnom apostrofira okolnost što se »našlo ljudi koji mu nisu dozvolili da svoj govor dovrši i da pozove braću Srbe osloboditelje da (ih) doista oslobode od junkerskog crno-žutog sredovječnog sistema«. »Oni« su »bijedna domobranska i infanterijska raja«. »Braća Srbi« i »Lenjin« nikako nisu mogli biti jedno te isto, jer će sam K. u istom članku tvrditi - »smiješnja je jedna stvar kad junker ispada kao pacifist«. Spontani »nacijonalni nagoni« na koje se poziva u tekstu mogli su fabularnom pukovniku biti samo simpatični. Zašto se u razgovoru s njim nije jednostavno pozvao na duh svoga teksta? Dotični pukovnik Vesović, specijalni vojni istražitelj za boljševičku propagandu, vjerojatno je zaista s Krležom razgovarao, ali tek u drugoj polovici 1919, sređujući materijale za proces Diamantstein. Logično je i to što se zanimao za relacije Sloboda - Riječ - Krleža. Naime, nije točna tvrdnja I. Očaka (Krleža-Partija, Zagreb 1982) da nakon Koraćeve kritike Lenjinova radikalizma u listopadu 1917. K. prestaje surađivati u Slobodi i »prekida s Koraćem«. Naprotiv, K. čak i »razgovoru s pukovnikom« najavljuje svoj tekst u listu »Koraćeve frakcije«, a u tekstu koji u Slobodi i izlazi zanosno govori o »sovjetima koji niču na globusu kao gljive«. Crno-žuti skandal predočava Krležinu viziju kao avangardistički mišljenu optimalnu projekciju s pokretima masa na velikoj skali.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Crno-žuti skandal. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 4.5.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/crno-zuti-skandal>.