Čuj, o, čuj

»ČUJ, O, ČUJ«, pjesma prvi put objavljena u romanu Zastave, u poglavlju Joja u Glinu, a Kamilo u Hungaricum(Forum, 1962, 4), a zatim u knjizi Poezija (Sarajevo 1982) u Dodatku. Fikcionalni autor pjesme u Zastavama je sporedni lik Aladar Lukacs-Knobel, školski drug Kamila Emeričkoga u budimpeštanskom Hungaricumu. Pjesma je umetnuta u kontekst sljedeće narativne scene: Aladàr i Kamilo susreću se i upoznaju kao gimnazijalci na početku nove školske godine, pri čemu Aladàr, predstavljajući se kao pjesnik, recitira Čuj, o, čuj; u razgovoru koji se zatim vodi, Aladàr napominje da je pjesmu objavio i da se o njoj pozitivno izrazila Ana Borongay, »prvo ime madžarske moderne«, buduća ljubav Kamila Emeričkoga, o kojoj on tada još ništa nije znao.

Pjesma se sastoji od pet kupleta i jednoga terceta, a u cijeloj pjesmi postoji samo muška rima (»glas«, »nas«, »as«, »čas« itd.). Stihovi imaju po četiri iktusa, među kojima se pojavljuju jedan ili dva nenaglašena sloga. U tematskom smislu pjesma je svojevrstan simbolistički nokturno turobna ugođaja. Od stiha do stiha nabrajaju se u njoj nokturalni motivi kojima se pripisuje karakter negativnih simbola.

U cjelini romana Zastave pjesma Čuj, o, čuj ima očito funkciju anticipativnoga motiva: u razgovoru o njoj pada na mladoga Emeričkoga sjena Ane Borongay, njegova budućega fatuma. Ali, pjesma je zanimljiva i sama po sebi. Njezin stilski i formalni habitus gotovo uopće nije određen okolnošću da se njome dočarava tekst madžarskoga modernističkog pjesnika. Uzori pjesme su, naprotiv, hrvatski: u njoj K. slobodno parafrazira neke pjesme iz kruga hrvatske lirske moderne, napose pjesme K. Häuslera Zvonce s neba i Večernja molitva, objavljene u antologiji Hrvatska mlada lirika. Krležina parafraza tih pjesama vjerojatno je nastala neovisno o Zastavama i mnogo prije njih, neposredno nakon nastanka Häuslerovih nokturalnih pjesama, a kao dio mladenačke lirike koju Krleža spominje u Davnim danima (uz datum 18. veljače 1916).

Zo. Kr.