Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

»DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA«, prosvjedno-programatski tekst o neravnopravnosti hrvatskoga književnog jezika, pripremljen u krugovima hrvatskih lingvista i književnika unutar dviju nacionalnih institucija - Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske potkraj 1966. i u početku 1967. Tekst je objavljen u Telegramu, 17. III. 1967, uz napomenu da se upućuje Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ kao prijedlog u sklopu priprema za promjenu Ustava. Kolektivni potpisnici Deklaracije najvažnije su hrvatske kulturne i znanstvene institucije: Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, PEN-klub, Hrvatsko filološko društvo, Odjel za filologiju JAZU, Odjel za suvremenu književnost JAZU, Institut za jezik JAZU, Institut za književnost i teatrologiju JAZU, Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru, Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru, Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Staroslavenski institut u Zagrebu i Društvo književnih prevodilaca Hrvatske.

Deklaracija polazi od stava da načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti jugoslavenskih naroda obuhvaća i pravo svakog od tih naroda da čuva sve atribute nacionalnog postojanja i da razvija ne samo privrednu nego i kulturnu djelatnost. »Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.« U Deklaraciji se konstatira da su stanovite nepreciznosti u formulacijama Novosadskog dogovora omogućile da u praksi budu zaobilažena, iskrivljavana i kršena osnovna načela tog dogovora; pojavila se i koncepcija jedinstvenoga »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku, što je ostvarivano preko sredstava javne i masovne komunikacije, jezičnom praksom u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama. Time se hrvatski književni jezik potiskuje u neravnopravan položaj lokalnog narječja. Stoga hrvatske kulturne i znanstvene ustanove zahtijevaju da se Ustavom utvrdi javna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika u SFRJ: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga, te da se adekvatnom formulacijom osiguraju i prava jezika narodnosti. Kao drugi zahtjev navedeno je osiguravanje dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji, kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira na to otkud potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Pojavu teksta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iskoristile su unitarističke snage u političkom rukovodstvu Hrvatske, okupljene oko M. Žanka, koje su zahtijevale oštre mjere protiv institucija i pojedinaca potpisnika Deklaracije. O Deklaraciji je raspravljalo i partijsko rukovodstvo SFRJ; premda stavovi u toj raspravi nisu bili potpuno usklađeni (E. Kardelj je bio protiv sankcija zastupajući stav da je pogreška što pitanje ravnopravnosti jezika nije riješeno već prethodnim Ustavom), prevladalo je mišljenje da svi potpisnici Deklaracije moraju biti kažnjeni jer se radi o »politički štetnom, nacionalističkom činu«. Stoga je i tzv. nacionalna struja u CK SKH bila primorana da poduzme sankcije protiv protagonista Deklaracije te da pripremi poseban plenum CK na kojem će biti osuđeni zahtjevi Deklaracije, premda su načelno mnogi od tadašnjih političkih lidera bili naklonjeni stavovima prezentiranima u tom dokumentu.

Budući da je i M. Krleža potpisao Deklaraciju, a mnogi su se potpisnici služili tom činjenicom kao alibijem za vlastito potpisivanje, pred političkim rukovodstvom Hrvatske postavio se problem adekvatnog političkog kažnjavanja Krleže, koji je u to doba bio i član CK SKH. Josip Broz - Tito, međutim, nije dopustio da to pitanje bude riješeno na republičkoj političkoj razini. Pozvao je Krležu na razgovor u Beograd (prisutan je bio tom sastanku i M. Tripalo) te mu je ponudio mogućnost da povuče potpis. U tom duljem razgovoru Krleža je Brozu navodio mnogobrojne primjere zapostavljanja hrvatskoga književnog jezika obrazlažući time opravdanost zahtjeva Deklaracije, iako se načelno složio s Brozom da sam čin njezina formuliranja i demonstrativnog prezentiranja javnosti nije mudar politički čin jer može poremetiti osjetljivu ravnotežu nacionalnih interesa u tadašnjoj Jugoslaviji. Također je inzistirao na stavu da svaki narod ima pravo da svoj jezik nazove svojim nacionalnim imenom. Izjavio je da bi povlačenje potpisa bilo suprotno njegovu osjećaju osobne časti te je ponudio kao alternativu podnošenje ostavke na članstvo u Savezu komunista. Tu ponudu Broz nije prihvatio, vjerojatno procjenjujući da je K. kao ugledan književnik, lijevi intelektualac i njegov osobni prijatelj isuviše dragocjen za Savez komunista da bi bio tako politički žrtvovan. Dogovorili su se stoga da K. samo podnese ostavku na članstvo u Centralnom komitetu SKH.

Nakon povratka iz Beograda K. se pismom obratio predsjedniku CK SKH V. Bakariću:

Na plenumu CK posvećenome Deklaraciji Krležino pismo nije pročitano. Bakarić je samo obavijestio prisutne da je M. Krleža podnio pismenu ostavku i ona je bez rasprave prihvaćena.

LIT.: S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; isti, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I-II, Sarajevo-Zagreb 1990; S. Bahić, D. Brozović i J. Pavičić, Deklaracija o hrvatskome jeziku, Zagreb 1991; M. Tripalo, Deklaracija o hrvatskom književnom jeziku, Republika, 1992, 7-8.