DEMETROVIĆ, Juraj

DEMETROVIĆ, Juraj, političar i publicist (Jaska, 11. IX. 1885 - Beograd, 1945). Već je kao srednjoškolac, a potom i student prava u Zagrebu aktivan u socijaldemokratskom pokretu, pripada njegovu intelektualnom jezgru, te od 1907. vodi stranački dnevnik Slobodna riječ. Pokrenuvši 1917. integralističku Hrvatsku njivu (poslije Jugoslavenska njiva), nakon raskola u SDSHS (1918) čini radikalan politički zaokret, pa je kao član Demokratske stranke a zatim i Samostalnodemokratske stranke, te naposljetku kao ideolog diktatorskog režima generala Živkovića, postojan zagovornik rojalističkog poretka. Nakon Zagreba (1921-22. kraljevski namjesnik) Demetrović odlazi u Beograd, gdje ga komunistički režim (1945) zbog kolaboracije osuđuje na smrt.

Krležin zapis prožet emfazom i ironijom kako je »u svojoj dvadeset i prvoj godini bio spreman umrijeti na barikadi pod revolucionarnim vodstvom druga Jurice Demetrovića« (Izlet u Rusiju, Zagreb 1926, str. 57) nagovještava da su postojali kontakti s Demetrovićem u razdoblju oko I. svj. rata. Jesu li pak bili tako prisni da bi u proljeće 1918. između njih došlo baš do »obračuna« (Lasić) teško je reći. Budući da nije uspio dobiti mandat hrvatskih socijaldemokrata za stockholmsku konferenciju, Demetrović je tada napao V. Korača, pa je K. prekinuo pisati ratne komentare za Pravdu i surađivati u Njivi. Kada osporavanje skorog Plamena budu predvodili upravo Njiva i Demetrovićeva supruga Z. Kveder, bit će to povod da mu se u polemici naruga kako je kao »bivši lider socijalista« postao neobično osjetljiv na »nacionalnu ideju«. Držeći njegov »monopolizam« kompromitantnim za samo »jugoslavenstvo«, K. već 20-ih godina smatra politiku tog smjera glavnim uzrokom poraza ideala ujedinjenja (Govor u predizbornoj kampanji za Konstituantu, Novi svijet, 9. XI. 1920). U takvu je duhu sročena i posveta noveli Smrt Tome Bakrana (Književna republika, 1924, knj. I, br. 1), gdje je Demetrović apostrofiran »kraljevskim guvernerom ove jadne naše trojedne kraljevine, koji danas više nije kr. guverner«. Nema indicija je li ta posveta vezana za napetost oko premijere Golgote (1922). Prema Krležinim riječima, bila je puštena »glasina« kako je u njoj alegorizirao Demetrovića pa se on, »uvjeren da je tako«, demonstrativno kao »kraljevski komesar« pojavio na premijeri. Tvrdeći da je »mislio na čitavu galeriju sličnih likova«, K. ga napokon portretira ipak »najsolidnijim u svom (marksističkom) obrazovanju« među prvacima socijaldemokratskog pokreta (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Nova misao, 1953, 7) čiji je problem kruti »etatistički pragmatizam« (Zapisi sa Tržiča, Sarajevo 1988).

Vl. Bo.