DRUGA INTERNACIONALA

DRUGA INTERNACIONALA, međunarodno udruženje radnika osnovano 1889. u Parizu. Nakon Engelsove smrti 1895. u partijama Druge internacionale jačaju tendencije za reformom Marxova učenja pa u mnogima od njih dolazi do napuštanja njegovih shvaćanja o nužnosti diktature proletarijata i proleterske revolucije. Revizionistička shvaćanja u evropskom radničkom pokretu potpuno dolaze do izražaja uoči I. svj. rata, kada je većina partija Druge internacionale stala na stranu vlada svojih zemalja i pod parolom »obrane domovine« odobrila rat i ratne kredite, što je značilo odricanje od odluka usvojenih na kongresima spomenute internacionale. To je dovelo do raspada te organizacije, ali i do raskola u socijalističkom pokretu. Nakon I. svj. rata Druga internacionala se obnavlja, ali se njezina aktivnost uglavnom svodi na borbu protiv komunizma.

Krležina vjera u Drugu internacionalu kao garanciju »pobjede Razuma i Etike u međunarodnim omjerima« nestala je izbijanjem L svj. rata. O tome on već 1919. piše u eseju Eppur si muove (Plamen, 1919, 15). Tom prilikom K. je istaknuo da je ta organizacija bila samo velika iluzija koja se »kao kuća od karata« srušila u razdoblju između sarajevskog atentata i početka rata. Smatra da je za njezin slom krivo vodstvo otuđeno od radničkih masa, koje nikada u nju nije ozbiljno ni vjerovalo. Bile su to, piše, »sitne činovničke duše« i karijeristi, »više usidjelice nego vojskovođe, više apotekari mrtvih teorija nego političari, više srebroljupci nego politički predstavnici na neprirodnu i glupu ratnu smrt masovno osuđenog ljudskog mesa«. Te se ocjene dakako ne odnose na lijevo krilo rus. socijalne demokracije, tj. na boljševike. U Amsterdamskim varijacijama (Danas, 1934, knj. I, br. 2), reagirajući na sastanak obnovljene Druge internacionale u Parizu 1934, K. iznova izražava uvjerenje da je ona definitivno izgubila povjerenje proletarijata u razdoblju 1914-18. Za program obnovljene organizacije kaže da je sastavljen od niza fraza koje ne mogu riješiti akutne probleme radništva. Obnovljenu Drugu internacionalu vodi »marksistički kardinalski kolegij«, a njegovi članovi djeluju »kao ideolozi i savjetnici kontrarevolucionarnog pobjednika«, odn. kao »aktivni pobjednici u borbi protiv proleterskih masa s revolverom u ruci«. Zato ova organizacija uopće nije kadra utjecati na burna politička previranja u suvremenom svijetu.

BIBL. M. K.: Amsterdamske varijacije, Danas, 1934, knj. I, br. 2; O parlamentarizmu i o demokraciji kod nas, Republika, 1953, 6; Eppur si muove (1919-1938-1961), u knj. Dnevnik 1918-22, Davni dani II, Sarajevo 1977.