Eseji. Knjiga prva

traži dalje ...

»ESEJI. Knjiga prva«, knjiga eseja objavljena u Zagrebu 1932 (MK SDM). Sadržava eseje: O Kranjčevićevoj lirici, Lirika Rainera Marije Rilkea, O patru dominikancu Jurju Križaniću, Madžarski lirik Ady Endre, Marginalija uz slike Petra Dobrovića, O Vladimiru Beciću, George Bernard Shaw, O nemirima današnje njemačke lirike, O Marcelu Proustu, Lirika Ljube Wiesnera, O njemačkom slikaru Georgeu Groszu, Francisco José Goya y Lucientes, Thomas Mann u Parizu, O smrti slikara Josipa Račića. God. 1933. knjiga je, bez izmjene naslova ili sadržaja, doživjela drugu nakladu. U kasnijim izdanjima Krležine esejistike, koja su uvela razliku između književnopovijesne i likovnoumjetničke problematike, pa i između eseja na domaće knjiž. teme i onih o stranim piscima, njezin se plan nije održao.

U Esejima iz 1932. okupljeni su neki od najcjenjenijih Krležinih nefikcionalnih tekstova, koji su poslije često uvrštavani u uže izbore autorovih esejističkih radova, a kadšto i u antologije hrvatskoga (ili jugoslavenskoga) eseja. Ti su tekstovi i jedan od prostora konačnoga sazrijevanja zreloga Krležina proznoga stila, karakterizirana raščlanjenom rečenicom, bogatstvom kulturnopovijesnih asocijacija, učestalim posezanjem za riječima i frazama iz stručnih terminologija (filozofija, estetika, teologija) i - latentnom ili otvorenom - polemičnošću.

Premda K. u kasnijim revizijama i preraspodjelama svoga esejističkoga opusa Eseje iz 1932. nije sačuvao u izvornom obliku, oni se ipak doimlju kao cjelovita knjiga. Sadržajem oni više odražavaju jednu jedinstvenu etapu u razvoju Krleže kao pisca i intelektualca negoli mnoštvenost njegovih kulturnopovijesnih interesa. Kasne dvadesete i rane tridesete godine, kad nastaje većina članaka okupljenih u knjizi, doba su Krležina postupna povlačenja s pozicija bliskih avangardističkim poetikama odn. njegova vraćanja tradicionalnijim knjiž. tehnikama i mirenja s određenim ustanovama građanskoga društva. Ta se regresija zamjećuje u čitavu piščevu opusu, ponajbolje možda na području njegova dramskoga stvaralaštva, gdje o njoj svjedoči napuštanje ekspresionističke dramske estetike, iskušane u Legendama, u korist »nordijske« dramaturške formule na kojoj se zasniva dramski ciklus o Glembajevima. Poetska manifestacija te iste regresije jest prijelaz s lirskih brošura i zbirki iz 1918-19. na komornu i po formi tradicionalističku Knjigu pjesama (1931). Eseji iz 1932. iznose na vidjelo prijelome Krležina umj. ukusa i zaokrete njegovih kulturnopovijesnih interesa koji su pratili reviziju njegova dotadašnjega radikalnog modernizma. Ti su prijelomi, kako ih dokumentiraju Eseji, trojaki. Jedan dio članaka okupljenih u knjizi svjedoči o promjeni Krležina odnosa prema proizvodima kasnograđanske umjetnosti i književnosti, one koja se iz perspektive revolucionarne eur. ljevice vrednovala kao dekadentna (Lirika Rainera Marie Rilkea, O Marcelu Proustu). Doduše, i u tim tekstovima, posebno u formi nastojanja da se odredi klasnodruštvena pozadina i uvjetovanost te kulturnopovijesne činjenice, dolazi do izražaja Krležina lijeva, marksistička orijentacija. Ali istodobno se u njima ne mogu previdjeti ni spontani izrazi divljenja nad umj. dometima europskoga esteticizma. Mjestimično čak pokazuje K. i želju da na neki način dopjevava ili dopuni pisce o kojima govori: esej o Rilkeu završava se slobodnim prepjevom osme Devinske elegije što se pri završetku pretvara u slobodnu varijaciju prepjevanoga teksta; u eseju o Proustu K. naširoko prepričava fabulu Proustova romana Put k Swannu. U Esejima, nadalje, ima i tekstova koji revidiraju Krležin dotada pretežito negativan stav prema rezultatima hrv. kulture. U esejima o Kranjčeviću, Wiesneru i o J. Križaniću K. pokušava zauzeti selektivan stav prema hrv. kulturnoj baštini, kojim se znatno ublažuju nekadašnje njegove razorne teze o »hrvatskoj književnoj laži«. Simptomi nedvojbena zaostajanja domaće knjiž. kulture za dometima eur. umjetnosti pritom se dobrohotno objašnjavaju upozorenjem o perifernom kulturno-geografskom položaju hrv. krajeva. Najposlije, među tekstovima iz Eseja koji dokumentiraju reviziju Krležina modernizma posebno mjesto imaju članci o domaćim likovnoumjetničkim temama (Marginalija uz slike Petra Dobrovića, O Vladimiru Beciću, O smrti slikara Josipa Račića), u kojima se, posebno u članku o Dobroviću, otvoreno rehabilitira konzervativizam naše novije lik. umjetnosti. Od pomirljiva stava prema estetici građanske epohe i njezinim produžecima u liku pasatističkih i konzervativnih tendencija u kulturi ranoga XX. st. ne odudaraju ni oni članci iz Eseja koji se bave društvenokritički usmjerenim likovnim i knjiž. opusima (George Bernard Shaw, O nemirima današnje njemačke lirike, O njemačkom slikaru Georgeu Groszu, Francisco José Goya y Lucientes). Primjere društveno angažiranih umj. opusa K. naime ističe ne samo da bi upozorio na mogućnost društvenoga angažmana u umjetnosti, oni su mu ujedno i povod za razmišljanje o kompatibilnosti umjetničke kritike društva s visokim estetičkim zahtjevima.

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Eseji. Knjiga prva. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 1.5.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/eseji-knjiga-prva>.