Ettore e Andromaca

»ETTORE E ANDROMACA«, esej napisan i datiran 1967, prvi put objavljen u časopisu Forum, 1971, 1-2. Na prvi pogled jedna od Krležinih »marginalija« o suvremenoj likovnoj umjetnosti, pri pomnijem čitanju otkriva se kao tekst koji sabire pola stoljeća piščeva susretanja s fenomenom likovne avangarde XX. st. Vremenski raspon određuju godina nastanka de Chiricove slike Hektor i Andromaha i godina pisanja eseja: 1917-67. Riječ je, dakle, o retrospekciji s obzirom na put i usud modernog slikarstva, pa to u okviru općih Krležinih refleksija o suvremenoj umjetnosti dobiva posebnu težinu. K. avangardu nije otklanjao za volju preživjeloga likovnog ukusa ili zbog svojih ideoloških predrasuda. Pedeseta obljetnica susreta s de Chiricovom slikom potaknula je Krležu na razmišljanje o prirodi suvremenog slikarstva: on polazi od estetičkog stava da bi umjetnik morao gledati svojim očima i izraziti ono što još nije rečeno. Kaotično brza izmjena današnjih umjetničkih pravaca i oblika, naprotiv, omogućuje tek povodljivost, oponašanje i neizvornost: »informelna takozvana apstraktna manufaktura doputovala je od Kandinskog pa se pretvorila u nepregledne količine ,slikarstva‘ u svakom pogledu nametljivog i zaista paranoidno pretencioznog«. U tome K. ne vidi nikakve plemenitosti ni ljepote: »svi slikamo gluposti, a toliko smo otupjeli te se ne usuđujemo ni pomisliti da su to očite besmislice«. Analizirajući podatke o tržišnoj vrijednosti slika nekad i danas, K. konstatira kako je element profita jedan od presudnih momenata koji stvaralačku maštu sputava zakonom ponude i potražnje, a uzrokuje i cijelu intelektualnu atmosferu oko slikarstva, u kojoj se trajno reklamerski laže. Ta dnevna tržišna potjera za senzacionalizmom »novog« ide sve od pojave spomenute de Chiricove slike iz 1917, pa tako ona nije ni remek-djelo ni historijski datum. K. karakteristično zapisuje: »Ostao sam zbunjen ali neoboren (...), nepokolebljivo otporan spram ove zagonetne inscenacije, ali bez odgovora na čitave snopove pitanja na koja do danas nisam uspio da izazovem bilo kakvo bistro objašnjenje.« Fragmenti dnevnika iz godine 1943. i esej Petar Dobrović govore nam da je K. razumijevao estetiku avangardnih djela, ali ne može se pomiriti s time da je to sve što je umjetnosti preostalo: »Pitamo se da li je to doista kasno predvečerje jedne civilizacije«. Jer iza de Chiricova neba kao da se javljaju »prve sjenke neprozirne barbarske noći koja će trajati dugo, možda zauvijek«. Krležin otklon, dakle, ne potječe toliko iz bavljenja samom likovnošću avangarde, koliko iz dubljeg shvaćanja velikih povijesnih ritmova vremena, kojima je suvremeno slikarstvo samo jedan od vidljivih znakova.

Ni. Pk.