Exodus u jesen

»EXODUS U JESEN«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku (1923, 2) zajedno s još osam pjesama pod zajedničkim nazivom Lirika (1920), a zatim, preimenovana u Izlaz u jesen, u Knjizi lirike (Zagreb 1932) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji; u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) uvrštena je u ciklus Ranjavi motivi; u konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji.

Primarnom doživljaju prirode u jesen, simbolički izraženu motivom ornamentirane čaše »pune mirisnog soka«, suprotstavlja se pjesnikova impresija grada s blatnim, crnim, sivim ulicama. U prirodi pjesnik nalazi duhovno pročišćenje (»duhovno čistilište«, M. Vaupotić). »Ja se na potoku perem od smrada i od grada«, od takva grada koji ga ranjava (motiv rupca »kojim sam vezao rane« prema pučkoj narodnoj poeziji) te uronjen u tajanstvo prirode napaja se zdravljem i novom snagom (»ozdravljujem, plovim, perem se od grada«). Pjesma tematski pripada Krležinim pjesmama nastalim nakon rata, ali svojim intimnim lirizmom očituje težnju da »ponovo zaroni u panski osjećaj prirode, krajolika, zemlje, očišćenja od grada« (I. Frangeš), međutim, taj intimni dijalog s prirodom nema više onu raskošnu polifoničnost kakva je ostvarena primjerice u Panu (Zagreb 1917).

Vi. B.