Francisco José Goya y Lucientes

»FRANCISCO JOSÉ GOYA Y LUCIENTES«, esej prvi put objavljen u Obzoru, 25. II. 1926. Pretiskan je u Književnoj republici, 1927, knj. IV, br. 2, te potom u knjizi Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932).

Krleža navodi kako je još 1913. bio zamislio pentalogiju o »pet giganata«, »monumentalnih figura«: Kristu, Kolumbu, Michelangelu, Kantu i Goyi. Evocira svoje tadašnje simbolističko-ekspresionističko raspoloženje, ali u vezi s Goyom iskazuje i današnju potrebu za retrospektivnim odnosom i rezimiranjem. Goyinu epohu (1746-1828) vidi kao razdoblje previranja u društvenoj i duhovnoj povijesti Evrope, previranja što je obilježilo i umove mnogih aktera te povijesti, »od Hobbesa do Goye, od Goye do Tolstoja«. Kao kod tolikih drugih umjetnika, K. i u Goyinu položaju ističe sukob između reprezentativnih zahtjeva dvorskog služenja i poriva za umjetničkom kritikom stvarnosti. Smatra kako je gledao morbidan i lažan svijet, te intimno na nj reagirao u bakropisnim ciklusima, gdje je »svojom iglom mjerio dubine gluposti, užasa i perfidije ljudske«. Prateći Goyu u službi raznih domaćih i tuđinskih režima na španjolskom dvoru, shvaća na kraju odlazak u emigraciju kao izraz slobode i dostojanstva njegova duha. Ipak, Goyin je lik u eseju dovoljno široko zahvaćen da prihvati i stanovite kontradikcije, neke »obične« ljudske sklonosti. Najveće štovanje Goyinu stvaralaštvu K. je iskazao afektivnošću i stilskom markiranošću izraza, znatnom i za krležinski standard.

A. Žč.