Giovanni Papini

»GIOVANNI PAPINI«, esej nastao 1942. kao dio Krležina ratnog dnevnika. Samostalno je objavljen u časopisu Forum, 1963, 2, zajedno s još nekoliko srodnih priloga pod zajedničkim naslovom Iz galerije imena. Uvršten je u knjigu O Erazmu Rotterdamskom (Sarajevo 1979). Tema su mu književni opus, estetičke ideje i svjetonazor talijanskoga pisca G. Papinija (1881-1956).

Papinijem se K. pozabavio vjerojatno pod dojmom njegova dnevnika Mostra personale (1941). Ta ga je lektira podsjetila na ranije Papinijeve radove i na Papinijevu književnu biografiju punu estetičkih i ideoloških obrata (Papini je književni put započeo kao antitradicionalist u krugu talijanskih futurista i kao autor društvenokritičkih eseja, da bi se, nakon konverzije 1919, posvetio vjerskim temama i sadr žajima iz talijanske kulturne prošlosti). K. u većem dijelu eseja kritički komentira Papinijevu konverziju, postavljajući na marginama njegova dnevnika pitanje o odnosu pjesnika prema političkim autoritetima uopće (»inžinjeri duše, kardinali duha, biskupi i ministri svih moralnih i političkih hijerarhija«). Vrlo zanimljiva općenitija razmatranja prate i Krležinu klasifikaciju Papinija među pisce koji se nadahnjuju čitanjem drugih pisaca (»Papini spada među klasične bukvojede«). Na to se zapažanje nadovezuje misaono gust, a izražajno dojmljiv odlomak o književnosti iz književnosti, o piscima koji »od tuđe uobrazilje izgrađuju svoje mračne termitske labirinte«. Pri kraju eseja K. polemički komentira Papinijeve sudove o drugim piscima, napose negativan sud o Shakespeareovu Hamletu i pokušaj da metodom biografske kritike obezvrijedi Nietzscheova književno-filozofska djela (»tamo, u zaratustrovskoj poeziji, ne vidjeti poezije, nego najbanalnije motive najsvakodnevnijih pobuda, nesumnjivo je svjedočanstvo duhovnog siromaštva«).

Zo. Kr.