Glazba umirućeg dana

»GLAZBA UMIRUĆEG DANA«, pjesma prvi put objavljena u zbirci Pjesme II (Zagreb 1918), a potom strofno reorganizirana i izmijenjene sintakse u zbirci Knjiga lirike (Zagreb 1932). U konačnoj verziji objavljena je u zbirci Poezija (Zagreb 1969). Slobodnog je stiha i isprekidane rime. Iskaz određen metaforom orgulja i metonimijom raspela u zadnjoj autorovoj redakciji stavljen je u navodnike, što upućuje na promjenu u »fokaliziranju« identičnu onoj iz pjesme Ples mrtvih stihova. Krležina stalna upitanost o smislu života i o podvojenosti ljudske prirode, u kojoj je ono uzvišeno u neprestanoj opasnosti da bude posve dokinuto, ogleda se najčešće u analogiji sa smislom izaslanstva i žrtve Božjeg sina, pa je i ova pjesma samo jedna od mnogih Krležinih varijacija odnosa čovjeka i boga. Prešavši svoja tri stupnja (rađanje, uspinjanje i postizanje pune snage), dan se u predvečerje gasi u orkestraciji boja i zvukova, što pjesnika ispunjava jakim emocijama (»bukte bolovi rana«). Dan odnosi »svijetle snove«, suton donosi novo raspoloženje izraženo slikom koju izaziva brujanje iz samostana. U paraboli s raspelom, na kojemu pribijen i usamljen nariče onaj koji se iz ljubavi žrtvovao, slikovito je izražena pjesnikova opsjednutost i dvojba o vlastitoj samoći, boli i besmislu postojanja. Pjesma ima sve značajke Krležine rane lirike (metaforičnost, pikturalnost, glazbenost, sceničnost), a sadržava i dva Krleži osobito omiljela stilska postupka - ponavljanje i sinesteziju (»Tihi i zeleni bol / kaplje na brdo i dol...«).

Vi. B.