Govor svetoga oca na Uskrs devetstotinačetrdesetosme

»GOVOR SVETOGA OCA NA USKRS DEVETSTOTINAČETRDESETOSME«, tekst objavljen u Književnim novinama, 6. IV. 1948. Prigodni pastoralni govor pape Pia XII. Krleža komentira smještajući ga u kontekst tal. političkih prilika (izbori 18. IV. 1948), tj. u političku borbu između demokršćanina A. De Gasperija i komunista P. Togliattija. Papu spominje ironijski kumulirajući atribucije (Njegova Svetost Gospodar Naš, Sveti Otac, Uzvišeni Velikosvećenik i Biskup Vječnoga Grada). Izravno ga optužuje da se, »führerovski agresivan«, stavio u službu politike kao »vješt politički agitator« a u »interesu Truman-Marshallovog plana«. Osvrće se na tal. polit. situaciju u zadnjih 30 godina i neke njezine protagoniste. Spominje G. D’Annunzija, koji se prvi među tal. pjesnicima »patetično raspjevao o lirskom govoru topova«; G. Gentilea i neuspjeh fašizma da u maloga čovjeka zazove vučju krv rimskih legionara; G. Papinija i neuspjelu konverziju tog »trećeg evangeliste fašizma«, te B. Crocea »šefa međunarodne estetske masonerije«. No Pio XII, »vrhovni moralni šef jedne organizacije koja živi od ljudskih slabosti«, nije time poučen te opet zove maloga čovjeka na oružje protiv »moralnoga nihilizma materijalističkih pogleda na svijet«. K. tvrdi da je »crkva kroz povijest progonila sve one koji su evanđelje tumačili u demokratskom smislu, tj. da je tajna hostije jednako pristupačna kardinalima kao i laicima i da nema privilegije plave krvi pred Gospodinom«. Tekst završava pozivajući se na »srednjovjekovno proročanstvo«, prema kojemu ovaj papa nosi simbol »Pastor Angelicus« (prema Krleži, prikladnije bi bilo »pastor Anglicus«) i ima biti pretposljednji. Radi se o proročanstvu sv. Malahija o kojemu K. piše u svojim zapisima iz listopada 1942 (Dnevnik 1933-42, Sarajevo 1981, str. 231-239), gdje je, međutim, od 111 papa, »pastor Angelicus« sto i šesti.

J. S. R.