Hamlet iz Vesalove anatomije

»HAMLET IZ VESALOVE ANATOMIJE«, esej objavljen u Naprijedu, 30. IV. 1946. s podnaslovom Uz tristotridesetu obljetnicu Shakespeareove smrti. 23. IV. 1616 - 23. IV. 1946. Pripada zapravo grupi Krležinih tekstova iz povijesti medicine i materijalističke spoznaje, što ih nalazimo u dnevniku iz 1942, a vode do drame Aretej.

Nizom primjera Krleža pokazuje kako je teško odvojiti renesansne misaone elemente od srednjovjekovnih, pa su raniji učenjaci često bliži modernim znanstvenim spoznajama od kasnijih. Tako je i Shakespeare »razdrt između dvije koncepcije: praznovjerne, fantastične, sredovječne, okultne i novo- vjeke, koja zaključuje i sudi po vlastitom opažanju«. Hamlet je najtipičnija formula za to kaotično razdoblje, te u suvremenim tekstovima G. Bruna, M. Montaignea, J. Lylyja »ima čitavih partija, koje se doslovno podudaraju s hamletovskom filozofskom retorikom«. K. smatra da bi se citatima moglo dokazati da je Shakespeare svoje prve medicinske orijentacije crpao iz Anatomije A. Vezala, važne i za povijest slikarstva i liječništva. Vezal je bio optuživan da secira žive ljude u vrijeme kada se krijumčarenje leševa radi anatomskih proučavanja kažnjavalo smrću na lomači. U svojim predgovorima spominje svoje teškoće s crtačima zbog mirisa leševa i svoje dosađivanje sucima da smrtne kazne prilagode njegovim anatomskim ispitivanjima.

»Melankolični kostur« iz Vezalove knjige K. metaforički naziva »hamletskom formulom« crtača S. Calcara, a za »retorske prereze« Shakespeareovih »scenskih preparata« kaže da »spadaju u remek-djela pjesničke građe, koja za razvoj spoznaje onog čitavog vremenskog perioda nije ni po čemu manje značajna od svih naučnih i filozofskih rezultata«.