Ivo Andrić: Ex Ponto

»IVO ANDRIĆ: EX PONTO«, recenzija knjige I. Andrića, tiskane 1918. u nakladi Književnog juga; tekst je objavljen u Hrvatskoj riječi, 16. X. 1918, nije pretiskivan u potonjim Krležinim knjigama. Napis je izrazito pohvalno intoniran, s naglašenom afektivnošću prisutnom u stilizaciji iskaza, neuobičajenom za žanr kratkih informativnih prikaza kakvi su objavljivani u rubrici Književnost i umjetnost Hrvatske riječi. Autor se najprije osvrće na Andrićeve radove u antologiji Hrvatska mlada lirika iz 1914: »U kolu mladih liričara ističe se Ivo Andrić kao jedan od naših prvih verslibrista.« Nakon opisa dominantnih Andrićevih pjesničkih motiva (»on pjeva o cvjetovima što silno mirišu i o noćima i vjetrovima, o sprovodu i žalosti naših sivih dana«), K. emfatično upozorava na stilskoekspresivne vrednote Andrićeve poezije: »Zvone njegovi stihovi i imadu svoju boju i svoj oblik primaran i iskren.« Uspoređujući Ex Ponto s ranim Andrićevim pjesmama K. konstatira: »zapažamo da se stih Andrića razlio i posve oslobodio spona«. U Andrićevoj poeziji osjećaju se odrazi »gigantskih svjetionika moderne lirike«, osjeća se »mutna patnja kaotičnih prilika«, ali K. u njoj vidi prije svega »dokument o stradavanju jedne čitave generacije« (taj motiv će dodatno razraditi u potonjem tekstu Slučaj kipara Studina, Riječ SHS, 8. III. 1919). U zaključnom dijelu recenzije K. ponavlja preporuku pisca predgovora da Andrićeve pjesme »valja pročitati drugi, treći i deseti put kako to veli u predgovoru Niko Bartulović«.