Iz hrvatske kulturne historije

»IZ HRVATSKE KULTURNE HISTORIJE«, esej integralno objavljen prvi put u knjizi Eseji III (Zagreb 1963). Koncipiran je kroz »napomene« iz marginalia lexicographica (asocijacija na enciklopedijske teme, 1951—54) o imenima, pitanjima i pojavama naslovnoga problemskoga kruga. Te »slobodne lirske varijacije, bez ikakve pretenzije da djeluju bilo kakvom takozvanom naučnom ambicijom« naziva sam Krleža »napomenama«. (P. s. uz 99 varijacija na razne teme, Republika, 1959, 2-3). Cjelinu čini trideset i šest napomena (objavljenih prethodno u dva opsežnija izbora): Romualdo Guarna ili Boson; Andrássy Gyula; Paradoksi oko antologija; Pacta conventa; Cavour; Dorotić Andrija; Marinizam; Zetski kralj Bodin; Domagoj; Dominikanci kod nas; Balšići; Dioklecijanova palača; Čika; Branimir (preuzete iz zbirnog teksta Varijacije na razne teme, Mogućnosti, 1959, 4); Agramerska njemačka štampa; Amiko Drugi, grof od Giovinazza; Anjou; Atentati; Atila; Balkan; Baraković Juraj; Baranjska republika; Beccadelli Lodovico; Boroević Svetozar; Brezovački Tito; Bučić Mihajlo; Cankov Aleksandar; Davorije; Dominis Marko Antonije; Dragišić Juraj; Dživo Bona; Hrvatski bidermajer; Jozefinizam; Kardinal Pietro Bembo; Kolonat ili prozelitizam; Niccolò dall' Arca (preuzete iz zbirnog teksta 133 varijacije na razne teme, Republika,> 1959, 7-8). Prigodom uvrštavanja eseja u knjigu 99 varijacija (Beograd 1972), priređivač M. Lončar je uz autorovu suglasnost promijenio dio naslova, izostavljene su četiri napomene (Pacta conventa; Amico Drugi, grof od Giovinazza; Cankov Aleksandar; Niccolò dall' Arca), a dvije su prvi put objavljene (Khuen i Kurelac; Sutla).

Višečlanu strukturu teksta dinamizira polemičan pristup koji iz humanističke perspektive metodološki dosljedno raščlanjuje problem. Eruditsko obilje informacija u službi je demistifikacije povijesnog procesa čime autor sugerira neophodnost egzaktnih historiografskih zahvata. K. nastoji tisućugodišnju vertikalu prepoznati je u originalnoj, nimalo idiličnoj povijesnoj perspektivi. Njegov »kritički presjek povijesti« (Lončar) upućuje na relativnost »dokumentirane činjenice«, videći u »prozelitizmu, zakrinkanom kao da se podudara s narodnim programom« (u Klaića, Sišića, Fanceva, Ćorovića, Barade i dr.) nasljedovanje zabluda. Baveći se jednako strasno »početkom vijugavog toka naše književnosti« (Juraj Baraković) i »Agramerskom njemačkom štampom« s početka XX. st., K. svoje procjene temelji na odnosima koji čine ukupnost toga (vremenskog i prostornog) totaliteta. Principijelan pobornik nonkonformizma kao garanta progresivnosti, i u ovoj prigodi sa simpatijama portretira Mihalja Bučića ili Jurja Dragišića (antipode Svetozaru Boroeviću), ali i znanstvenom discipliniranošću prihvaća prinose Dž. Bone ili T. Brezovačkog. Literarno upitan nad »paradoksalnim motivima naših protuslovlja« (Andrija Dorotić, Dominis Marko Antonije) K. je sugestivno averzivan spram mučne prošlosti pretpostavljajući istinu valjanom vizijom za budućnost. Esej je u slijedu njegovih mladenačkih tekstova srodne tematike (Hrvatska književna laž), ali nije prožet paroksizmom, što je razumljivo s obzirom na enciklopedijski kontekst.

LIT.: M. Lončar, Enciklopaedia Krležiana ili književni nemir erudicije, predgovor knj. 99 varijacija, Beograd 1972.