Jedan od hrvatskih Govekarjov

»JEDAN OD HRVATSKIH GOVEKARJOV«, polemički članak objavljen u Plamenu, 1919, 10. Nakon teksta Gospodin Bach (Plamen, 1919, 8) u kojem je Krleža optužio ravnatelja Drame HNK J. Bacha za nekompetentnost, zahtijevajući njegovo smjenjivanje, Bach je Krleži odgovorio napisom Polemičar Krleža u Jugoslavenskoj njivi (1919, 18) u kojem donosi svoju prepisku s Krležom, dokazujući njome svoj blagonaklon odnos prema Krležinu talentu. Tvrdi da Krležine drame nisu postavljene na pozornicu HNK zbog njihove pjesničke strukturiranosti koja ih čini scenski neizvedljivima. Krleži i njegovu »gospodinu scenografu« (Lj. Babiću) »stavio je na raspoloženje pozornicu i sve članove drame za Cristovala Colona« još prije godinu dana, ali oni ništa nisu učinili, što samo potvrđuje Bachovu skepsu. Navođenjem Krležinih pisama, Bach očito želi dokazati neumjerenu bahatost i arogantnost mladog autora. Uredništvo Jugoslavenske njive, koja je u sukobu s Plamenom (paralelna polemika urednika Plamena s Prohaskom), objavilo je bilješku o tome kako je K. odbio tiskati Bachov odgovor uskraćujući mu pravo na obranu, što Jugoslavenska njiva ispravlja prokazujući time »literatski boljševizam« i »papirnatu diktaturu« Krleže i Plamena.

Nakon tih optužbi Jugoslavenske njive i njezina suradnika Bacha, K. piše nastavak polemike koji naslovom Jedan od hrvatskih Govekarjov i motom aludira na Cankarovu polemiku protiv ravnatelja Slovenskoga gledališča Govekara, kojega je Cankar optužio za profanaciju slovenskog teatra; K. time implicitno upozorava na analognu situaciju: sukob umjetnika i pragmatičnoga državnog činovnika. Ton Krležina napisa iznimno je oštar, on poriče Bachu sposobnost da vodi nacionalnu kazališnu kuću; u interesu hrvatske drame trebalo bi ga što prije »zapakovati u sarkofag« jer je on glavni krivac što se naše kazalište »po opasnoj strmini kotrlja sve niže i niže«. Donosi tekst Bachova pisma, koji nije htio objaviti u Plamenu, te analizira osnovne misli u njemu dokazujući netočnost Bachovih tvrdnji. Optužuje ga za servilnost prema nadređenima, za nerazumijevanje umjetnosti, birokratsku pamet, lažljivost. Decidirano izjavljuje kako više ne želi s gospodinom Bachom imati nikakvih »scenskih veza«. Najavljuje da će i Lj. Babić, nakon povratka iz Švicarske, demantirati Bachovu izjavu o ponudi da njih dvojica postave na scenu Kristofora Kolumba (Babićeva izjava Lažne fraze gospodina Bacha doista će biti objavljena u Plamenu, 1919, 11). U završnom dijelu članka K. demantira Bachovu optužbu kako je ova polemika započeta zbog Krležine želje da ga »zamijeni na teatardirektorskoj stolici«, također opovrgava i Bachovu tvrdnju kako ga je pozvao da surađuje u Plamenu; Bachov odgovor nije objavio samo stoga jer je prepun laži, loše i plitko pisan.

Oštar ton Krležina članka navest će Bacha da i sam do krajnosti zaoštri ton svojih polemičkih napisa, te u tekstu Krležina ofenziva na Krpanovoj kobili (Jugoslavenska njiva, 1919, 22) napadne Krležu zbog veličanja austrijske soldateske, upozoravajući kako Krležin tekst Barun Konrad u Obzoru (28. IV. 1915) čini krajnje upitnim moralnost njegova poratnog angažmana. Tu Bachovu optužbu ponavljat će potom i drugi Krležini protivnici u međuratnim polemikama.