Jesenja samoća

»JESENJA SAMOĆA«, pjesma prvi put objavljena u Hrvatskoj reviji, 1931, 2, s pjesmama Pjesma toreadora, Smrt na vješalima i Lišće na dalekom putu, pod zajedničkim naslovom Četiri pjesme. U ciklusu O snovima, o samoćama i o mjesečini objavljena je u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sastavljena je od dvaju dvostiha s rimama aa/aa. Izražava nepodnošljivost postojanja u samoći. Osnovno izražajno sredstvo jest gradacija koju Krleža ostvaruje epitetima raspoređenim u unutarnju rimu stiha (»Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije, / sve tamnije, sve sramnije, sve biva ružnije«). Motiv samoće kao egzistencijalne zadanosti u zadnjem je stihu s lirskog subjekta proširen na sveukupnost prirode (»samoća prazna, jesenja, a biva sve jesenije«).