Josip Broz Tito

»JOSIP BROZ TITO«, biografski članak objavljen u Enciklopediji Leksikografskog zavoda Federativne Narodne Republike Jugoslavije (1955, sv. 1, str. 641-642); a u sklopu ciklusa Titovske teme u knjizi Gdje smo i kako smo (Sarajevo 1988).

Brozova biografija do 1937, kad dolazi na čelo jugoslavenske Komunističke partije izložena je komprimirano, u skladu s enciklopedičkim konvencijama impersonalne stilizacije iskaza. U daljem tekstu Krleža izdvaja nekoliko ključnih datuma Brozove biografije i opširno ih komentira. Za Brozov dolazak na čelo KPJ konstatira da označava početak »najznačajnijeg perioda u historiji revolucionarnog radničkog pokreta u Jugoslaviji«: Tito je od malobrojne partije, rastrgane unutrašnjim frakcijskim borbama, stvorio snažnu, monolitnu organizaciju povezanu s radnim masama. Osobitu pozornost K. posvećuje Brozovoj ulozi u II. svj. ratu, ističući njegove zapovjedničke kvalitete. Paralelno s vođenjem ratnih djelovanja Tito se pojavljuje i kao inicijator stvaranja organa narodne vlasti, narodnooslobodilačkih odbora koji će zamijeniti »razbijenu državnu mašineriju buržoaske Jugoslavije«. Inicira i stvaranje AVNOJ-a te na njegovu Drugom zasjedanju, kako K. 1955. vjeruje, »udara čvrste temelje nove, demokratske i federativne zajednice jugoslavenskih naroda«. Analizirajući Titovo djelovanje u preobrazbi poratnoga jugoslavenskog društva K. nastoji teorijski-doktrinarno locirati osnovna područja Titova djelovanja: »Tito je pokazao put u rješavanju problema koji već dugo muče socijalističke pokrete u svijetu i temeljito pobio marksistička shvaćanja u pitanju odnosa među socijalističkim zemljama; u pitanju uloge države u prelaznom periodu i u pitanju njenog odumiranja; u pitanju uloge partije i njenog odnosa prema državi; u pitanju niže faze komunizma ili socijalizma; u pitanju državne i socijalističke svojine«. Među svim tim pitanjima posebnu važnost ima uvođenje radničkog samoupravljanja kao »akta države koji u sebi sadrži elemente njenog odumiranja (...) i uspostavljanja prave socijalističke demokracije u proizvodnji, a time i u samom društvu«.

Potom K. analizira Titovu ulogu u vanjskoj politici ističući njegovo protivljenje svakoj podjeli Jugoslavije na interesne sfere, odupiranje svakom vanjskom diktatu, inzistiranje na poštovanju načela ravnopravnosti među narodima i koegzistencije među državama s različitim političkim i društvenim sistemima. Dalje K. navodi glavne Titove knjige, članke i rasprave te počasna članstva u akademijama. Prema enciklopedičkim standardima takvi podaci obično se donose na kraju članka; to bi bio logičan kraj i ovog članka. Međutim, K. je očito osjetio potrebu da odustane od enciklopedičkih konvencija i poentira članak dodatnim sintetskim sudovima kako bi istaknuo posebnu Titovu važnost za povijest jugoslavenskih naroda. Ali umjesto kratke, efektne poente koja bi izrazila pregnantno bit Titove povijesne uloge, K. u čak stotinjak redaka nanovo rekapitulira čitavu Titovu biografiju supstituirajući dotad mjestimice patetičan ali ipak u biti racionalan enciklopedički funkcionalni stil emfatično-apologetskim izrazom, koji karakterizira prezasićenost hiperboličnim atribucijama i jakim metaforama, te afektivnost neuobičajena u enciklopedičkom diskursu. Stoga čitav članak djeluje kompozicijski nekoherentno, a hiperboličan apologetski ton bitno odudara od standarda svojstvenih tradiciji uglednijih svjetskih enciklopedija.