Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu 1914-1918

»JUGOSLAVENSKO PITANJE U PRVOM SVJETSKOM RATU 1914-1918«, esej prvi put objavljen u zagrebačkom političkom dnevniku Vjesnik, 29. XI. 1960, 13. XII. 1960. i 17. XII. 1960, a potom u knjizi Eseji V (Zagreb 1966), s napomenom da se objelodanjuje »u novoj varijanti koju je autor priredio za ovo izdanje«.

Ova tema jedna je od trajnih u Krležinu literarnom i publicističkom opusu i javlja se u mnoštvu varijacija. Od novinskih članaka - tiskanih po I. svj. ratu - do romana Zastave trajna su i u biti nepromjenljiva neka od stajališta o hrvatskome i jugoslavenskom pitanju, izražena i u ovom eseju, važna za shvaćanje Krležina opusa u cjelini.

K. i u ovom tekstu konstatira da razdoblje tzv. narodnih preporoda u Austriji polovicom XIX. st. označuje početak habsburškog konca. Sljedeća je Krležina teza da se »svi ovi malograđanski, konzervativni nacionalizmi poriču uzajamno na temelju jezika, tradicije, historijskoga državnog prava, slobode narodnosti, principa državnog ujedinjenja i oslobođenja«.

K. drži da ni Rusija ni Austrija nisu željele političko ujedinjenje svih slavenskih naroda na Balkanu: Austrija da ne bi izgubila svoje jugoslavenske provincije, a Rusija Carigrad.

U prvim trenucima austro-srpskog rata, po Krležinu mišljenju, mnogi među srpskim političarima smatrali su da je »nastupio onaj idealni garašaninski trenutak, pun iluzija, da se pojavila mogućnost da se srpsko pitanje riješi oružjem i tako ostvari vjekovni ideal srbijanske politike: rasprostranjenje Srbije na Bosnu i na Hercegovinu sa izlazom na Jadran«.

Analizirajući nastanak jugoslavenske države K. konstatira da među vijećnicima Narodnoga Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba nije bilo ni jednog koji u listopadu i studenom 1918. nije smatrao svojim nacionalnim historijskim pozivom da kraljevskom proklamacijom od 1. XII. 1918. kanalizira i svlada poplavu pobunjene masovne političke svijesti, koja se u danima austrijskog rasula javila kao znak revolucionarnog raspoloženja. Jedini koji je na braniku feudalne hrvatske vlasti predlagao legitimističku formulu neprekinutoga kontinuiteta Hrvatskoga sabora bio je S. Radić, ali i on se odlučio na tu ulogu samo zato da religioznim i republikanskim parolama »očuva hrvatski narod od boljševičke kuge i zaraze«.

Na kraju, stajalište tipično za Krležu poslije 1945: »KPJ ušla je u borbu za pobjedu građanskih i nacionalnih prava, za savez slobodnih nacionalnih republika kao jedinog državnog oblika koji će riješiti nacionalno pitanje i radne mase zaštititi od eksploatacije i nasilja.«

Ovaj esej, pisan dosta suzdržanim i »suhim« jezikom, kao niz historiografskih varijacija na nacionalno-političke teme, izlazi prvi put na kraju razdoblja »revolucionarnog optimizma« u Jugoslaviji, u vrijeme kada je komunističkoj eliti sve jasnije da neizbježno slijedi novo otvaranje inače već »riješenog« nacionalnog pitanja, a ovaj je Krležin tekst, objavljen u središnjem hrvatskom političkom glasilu, očito izjašnjavanje za raspravu o »savezu slobodnih nacionalnih republika kao jedinog državnog oblika koji će riješiti nacionalno pitanje«.