Jules Supervielle

»JULES SUPERVIELLE«, esej s podnaslovom U spomen pjesnika 1884-1960, objavljen je prvi put u Vjesniku, 13. XI.1960, a potom uvršten u knjigu Eseji II (Zagreb 1962).

Napisan u povodu smrti J. Superviellea, taj neveliki tekst iznenađuje bogatim lirizmom i autentičnom uživljenošću u intimistički dio njegove poezije. Kako Krleža o njemu ranije nije pisao, malo je tko od čitatelja znao da i taj pjesnik ima svoju rezonancu u već poznatom krugu njegovih lirskih »srodstava po izboru«, primjerice, uz Rilkea i Adyja. Po navodu iz eseja, »davno, prije trideset i više godina upoznao sam Supervielleovu poeziju«, što znači potkraj 20-ih godina. »Poslije Rilkea ponovno sam jedamput čuo gdje iz pjesničkih usta zvone tople ljudske riječi utjehe.« U buci svih modernizama »od Cocteaua do Michauxa«, Supervielleov glas mu ostaje glasom pjesnika »koji nije zaboravio posljednje ljudske stvari«. Prividno tradicionalan i konvencionalan, s druge se strane kreće »predjelima (...) gdje vladaju snage lautréamontovskih i lenauovskih nesuvislih snova«. I Krležu čudi kako mu Supervielleove intonacije djeluju »potpuno adyjevski« (obojica zdvajaju nad smislom francuske, odn. madžarske povijesti), a osim Rilkea ne zna mu »srodnije duše«. Posebno ga se doimlju one Supervielleove pjesme u kojima pjesnik osluškuje pulsiranje života u vlastitu tijelu, ali se zaustavlja i na jednoj političkoj baladi, napisanoj »u minhensko predvečerje, godine 1938«, u kojoj očitava »patos historijske dijagnoze i jezivog proročanstva«. Zanimljivo je kako Krležu više zaokuplja intimistički Supervielle, a uopće ne spominje poeziju nadahnutu golemim prostorima njegova južnoameričkog djetinjstva, koja govori o »kozmičkom bratstvu ljudi«.