Jutarnja pjesma

»JUTARNJA PJESMA«, objavljena prvi put u Lirici (Zagreb 1919) a zatim u Knjizi lirike (Zagreb 1932) u ciklusu Pjesma pomirenja, te u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Krleža se ovdje vraća motivu Silnoga Nekog, koji je tu metonimija zapadnokršćanskoga monoteističkog načela univerzuma (Boga). Čitav prvi dio pjesme, pisane slobodnim stihom, u kojoj je regulativno načelo logički razvoj radnje, zapravo je zaziv civilizacijskoga modela u kome On figurira kao Apsolut. U drugom dijelu, kroz monolog lirskoga subjekta, najprije se ekspresionističkom eksklamacijom izgrađuje strategija pozicije, kako bi tada s te pozicije isti subjekt osporio i kontestirao Apsolut u korist antropocentrizma, što je još uvijek na tragu ničeanskog revolta i »smrti bogova« iz Krležine prve stvaralačke faze.