KAPETANIĆ, Davor

KAPETANIĆ, Davor, povjesničar književnosti (Zagreb, 28. VI. 1928). Diplomirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je (1972) i doktorirao tezom o Kranjčevićevu uredničkom i kritičkom radu u sarajevskoj Nadi. Šezdesetih je godina bio znanstveni suradnik Akademijina Instituta za književnost i teatrologiju u Zagrebu, odakle povremeno odlazi na lektorate i studijske seminare (Stockholm, Varšava, Prag, Moskva). Od 1973. radi kao profesor na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Sveučilišta Washington u Seattleu, SAD, čijim je bio predstojnikom 1977-87. Objavljuje tekstološke i bibliografsko-heurističke radove, uglavnom uz kritička izdanja djela hrvatskih pisaca koje je obrađivao (Mažuranić, Kranjčević, Matoš, Vidrić, Cesarec). Značajni su i njegovi teorijski prilozi o dokumentacijskim istraživanjima u hrvatskoj književnosti (Umjetnost riječi, 1967) i pripremanju kritičkih izdanja (Croatica, 1970).

Korijeni Kapetanićeva sustavnog zanimanja za Krležino djelo sežu u studentske godine, kada zajedno sa B. Popovićem i M. Vaupotićem čini jezgru novoga i u to vrijeme usamljenoga krležofilskoga kruga. Zajedno s Popovićem potpisuje i svoj prvi prilog o Krleži ,Leda‘ nekad i danas (Jugoslavenski radio, 1953, 13), tekst o kritičkoj recepciji Lede, koji kao da najavljuje njegovu temeljnu istraživačku preokupaciju, što će ga učiniti najvažnijim Krležinim bibliografom. Presudna je za Kapetanićevu krležianu bila ipak, čini se, proslava Krležine obljetnice 1963, kada mu je kao suradniku Akademijina instituta povjerena stručna skrb za prigodnu izložbu. Ta izložba, o kojoj govori u Telegramu (Izložba 'Djelo Miroslava Krleže' 12. VII. 1963), te posebice Kapetanićev katalog temelj su dokumentacijskog pristupa Krleži. S izložbom je bio zadovoljan i sam Krleža, koji je tada upoznao Kapetanića i pozvao ga u krug svojih suradnika. Tragovi njihove intenzivne desetoljetne relacije ostali su dobrim dijelom neprepoznati, što zbog naravi Kapetanićeva posla (rad na pripremi Krležinih tekstova), što zbog okolnosti: opsežni katalog »Zorina« izdanja sabranih djela nije objavljen, a ono »Liberovo«, za koje je sa S. Lasićem obavio gotovo sve studijske pripreme, nije ni pokrenuto. Akademija je 1963. Krleži u čast objavila i zbornik što su ga kao urednik i tajnik uredništva priredili M. Matković i Kapetanić. Kapetanić je u njemu objavio svoju prvu, registracijsku bibliografiju Krležinih radova. Premda je u kronologijskom slijedu obuhvaćala prvu i ponovne edicije, nije se bavila interpretacijom njihova unutrašnjeg odnosa. Razvijajući se međutim preko one iz 1968 (Revija) do posljednje, izrađene za potrebe Leksikografskog zavoda (usp. Moja mala krležijana, Danas, 18. VII. 1989), u deskriptivnu bibliografiju, postaje dokumentacijskim ishodištem praćenja mijena Krležinih djela, upućujući na zamršenost njihove varijantnosti. Sličnu je redakciju prošla i Kapetanićeva literatura o Krleži (objavljena 1967); mnogo zahtjevnija od klasične bibliografije i s predmetnim zahvatom širim nego što je to formalni slijed tekstova o Krleži, ona kontekstualizira krležijanu u kroatistici. Sjedinjujući osobnu fasciniranost Krležinom temom i strogo znanstveni profil dokumentacijsko-tekstološkog fiksiranja njegova teksta, Kapetanić je postavio temelj pokušaju kritičke obrade cjeline Krležina djela, ali je i pomaknuo kriterijske točke srodnih zahvata u hrvatskoj književnoj znanosti.

Vl. Bo.