Knjiga o caru Vilimu

»KNJIGA O CARU VILIMU«, esej izvorno objavljen u Hrvatskoj reviji, 1929, 1, pod naslovom Knjiga Emila Ludwiga (Kohna) o caru Vilimu. Pretiskan je u knjizi Eppur si muove (Zagreb 1938). Povod je eseju knjiga Wilhelm II (1926) popularnoga njemačkog pisca i biografa E. Ludwiga. Potaknut Ludwigovom biografijom posljednjega njemačkog cara, Krleža zalazi u problematiku vladarske karizme i njezina ljudskoga naličja. U opsežnoj Ludwigovoj knjizi Krležu najviše privlače mjesta na kojima se Wilhelmovoj »cezaro-maniji«, blještavilu i neprirodnom luksuzu njezina reprezentiranja suprotstavljaju uvidi u stanje stvari iza kulisa. Navode se Wilhelmove homoerotske afere, nesretno djetinjstvo, ravnodušnost prema nedaćama naroda u miru i u ratu, primjeri njegove inkompetencije u državničkim poslovima i ratnoj strategiji (»tako je počeo svjetski rat u njemačkom generalštabu, gdje je generalštabsšef Moltke spoznao da državnim strojem upravlja jedan diletant i luđak«).

Esej Knjiga o caru Vilimu, premda samo osvrt na tuđu knjigu, prilično je važan i za razumijevanje društvene problematike u Krležinu opusu, umjetničkom i esejističkom. Vladarska karizma feudalnoga tipa i politički autoritet legitimiran prisilom - pojava vrlo tipična za nedemokratske državne sisteme Srednje Europe - pripada u društvene pojave koje su trajno zaokupljale Krležu i kao pisca i kao angažirana mislioca (usp. njegova zapažanja i razmišljanja o Franji Josipu I, o grofu Tiszi, o admiralu Horthyju, o kralju Aleksandru).