KNJIŽEVNE SVESKE

KNJIŽEVNE SVESKE, zbornik tekstova objavljen u ljeto 1940. pod pokroviteljstvom KPJ koja se tom edicijom poslužila radi definitivnog ideološkog obračuna sa skupinom pisaca okupljenih oko časopisa Pečat. Prethodno su s Krležom više puta kontaktirali istaknuti rukovodioci KPJ (J. Broz, M. Đilas i dr.) nastojeći ga odvojiti od »revizionističke« politike koju su zastupali njegovi bliski suradnici. Međutim, ni ti kontakti, a ni upozoravajući napisi u Proleteru i drugim lijevim glasilima, nisu naveli Krležu da prihvati stegu koju je nametala KPJ u procesu aktualne homogenizacije partije, njezine totalne boljševizacije i inzistiranja na monolitnosti u okviru pripremanja za ratni sukob. Štoviše, K. u Pečatu 1939 (5-6) objavljuje Izjavu Miroslava Krleže kojom se eksplicitno solidarizira sa svojim suradnicima M. Ristićem, Z. Richtmannom, V. Bogdanovom i R. Podhorskim, a u prosincu se pojavljuje i Dijalektički antibarbarus (Pečat, 1939, 8-9) u kojem K. polemizira ne samo s estetskim idejama reprezentanata lijeve književnosti već, implicitno, i s njihovim političkim nazorima. Stavovi o ulozi J. Broza u pripremanju Književnih sveski u literaturi o sukobu na ljevici prilično se razlikuju, u rasponu od stava S. Lasića koji u knjigama Sukob na književnoj ljevici 1928-1952 i Krleža. Kronologija života i rada tvrdi da Broz nije sudjelovao u pripremanju zbornika jer se tada »nije nalazio u Jugoslaviji, a po njegovu povratku ,Sveskeʻ su već bile izašle« pa do V. Kalezića (U Krležinom sazvježđu, 1982), koji drži da je Tito bio izravno uključen u sukob s Krležom i u pripremu Književnih sveski jer se vratio u Jugoslaviju prije njihova objavljivanja (čak je, po Kaleziću, svojim autoritetom vjerojatno upravo Broz osigurao preko G. Dimitrova suradnju bugarskog filozofa, sovjetskog akademika T. Pavlova). Prema sjećanjima M. Đilasa (Kalezić, Ljevica u sukobu s Krležom, 1990) na sastanku CK KPJ E. Kardelj i M. Đilas dogovorili su se o pokretanju Književnih sveski dok je J. Broz izvan zemlje; na sastavljanju i redakturi zbornika u Beogradu je radio Đilas uz pomoć K. Popovića i S. Mitrovića, potom su tekstovi poslani u Zagreb gdje ih je redigirao V. Bakarić. Tekstovi su pripremani od prosinca 1939. do veljače 1940; u ožujku se Broz iz Moskve vratio u Jugoslaviju te ga je Kardelj upoznao s pripremljenom polemičkom građom. Isprva se Broz protivio zaoštravanju sukoba ali kad je pročitao Krležine polemičke tekstove odobrio je nastavak izrade zbornika. Prema procjeni S. Lasića Književne sveske pojavljuju se krajem srpnja ili početkom kolovoza 1940; u njima su zastupljeni: Ognjen Prica (Savremena filozofija i prirodne znanosti; Recepti, propisi i dogme; Barbarstvo Krležinog »Antibarbarusa«); Todor Pavlov (O filozofstvujuščim fizičarima; O »dijalektici« i antibarbarstvu Miroslava Krleže; »Dijalektički« pogledi Miroslava Krleže o umetnosti; Zvonimir Richtmann skida masku); V. Dragin [Otokar Keršovani] (San i istina Marka Ristića); Slavko Horvat [Pavle Wertheim] (Idealizam u savremenoj biologiji); M. Nikolić [Milovan Đilas] (Od nerazumijevanja do revizionizma); Koča Popović (Ratni ciljevi Dijalektičkog Antibarbarusa); Josip Šestak [Stefan Mitrović i Edvard Kardelj] (Nekoliko općih primjedaba povodom pečatovskih revizionističkih pokušaja). Za zbornik je tekst pripremao i R. Zogović ali je njegov prilog bio predug a ni sadržajno nije zadovoljio redaktore pa nije publiciran; od V. Masleše bio je naručen napis ali je on zbog simpatija prema Krleži izbjegao pisanje; raspravu S. Mitrovića temeljito je redigirao i dopisao E. Kardelj pa mu krležolozi atribuiraju koautorstvo toga zaključnog i najduljeg teksta zbornika (najvjerojatnije su u redigiranje tog priloga bili uključeni još F. Kidrič i B. Ziherl).

Osnovni prigovori Književnih sveski upućeni Krleži i njegovim suradnicima svode se na nedovoljno poznavanje djela klasika marksizma i pokušaj revizije izvornoga marksističkog učenja; pečatovci su optuženi za nerazumijevanje zakonitosti društvenog razvitka (jer se oslanjaju na »građanske teorije«), za odbacivanje principa revolucionarne borbe, te da započinju diskusiju o »slobodi umjetnosti« u trenutku kad je potrebna jedinstvena i čvrsta lijeva fronta.

U listopadu 1940. na V. zemaljskoj konferenciji KPJ u svom je referatu J. Broz definitivno sankcionirao stavove izražene u Književnim sveskama kao oficijelne partijske ocjene te su K. i njegovi suradnici izolirani kao opasna antipartijska grupa.

R.