Književnost danas

»KNJIŽEVNOST DANAS«, esej objavljen u časopisu Republika (1945, 1-2), a potom u knjizi Hrvatska književna kritika VI. Miroslav Krleža (Zagreb 1953), te u knjizi Eseji III (Zagreb 1963). To je prvo Krležino javljanje nakon gotovo pet godina šutnje, od prosinca 1939 (Rasulo pameti, Pečat, 1939, 10-12). Stilski, tekst je nastavak beskrajnoga dnevničkog pisanja kojim je K. ispunjavao nemirne ratne godine: ista sintaksa, goleme količine riječi, uzavrelost metaforike, uz nastojanje da retorika (jer situacija je iznimno retorična) bude primjerena i vremenu i čitateljima ali i onima koji s napregnutom zluradošću čekaju prvu riječ velikoga »gubitnika«. Emotivno, to je tekst ispunjen radošću i ponosom, jer su se ispunile prognoze koje je K. godinama, desetljećima izricao (osobito neposredno uoči rata), ali istodobno i sjetom i nevoljkošću što su mnogi antagonisti uglednici, među onima koji su pobijedili u ratu. Što se uopće moglo, a posebno što je K. mogao reći u taj čas? U »direktivnom« vremenu, on je i sam morao biti direktivan, makar i prividno. I članak je bio takav. On je otvorio nov Krležin odnos prema društvu, okolini, politici. K. se identificira s novonastalom zbiljom i jasno kaže kako je prihvaća, te da će i dalje zastupati ista načela, ali uz konstruktivan napor da se svijet preobrazi u duhu stavova koje zastupa od početka. Stoga, ako je prije rata, iznoseći negativnosti, per negationem, pokazivao što je njegova vizija, danas, kad je »poetska sentenca zbunjena i uzbuđena ovom mahnitom stvarnošću« - »neopisivost svega što smo doživjeli očita je«. To je prva teza. Svu snagu svoje bujne slikovitosti troši K. na to da prikaže kako se živjelo za rata i što bi književnost imala učiniti kako bi uzmogla dolično prikazati ta neljudska vremena koja višestruko nadmašuju Krleži nekad toliko blisku rekonstrukciju K. Krausa. Zadatak je budućega stvaranja da prikaže »preobraženje današnjeg iznakaženog i izobličenog bijednika u biće dostojno da bude slobodnim čovjekom«. Pri tome, njezin je još neposredniji zadatak da se ne izrodi u frazu: zahtjev koji je K postavljao u svim međuratnim polemikama. Druga teza preuzeta je iz Hrvatske književne laži(Plamen, 1919, 1): Kranjčević je jedna od rijetkih pojava na koje se s pouzdanjem možemo osloniti. Imamo, dakle, uzora i u vlastitoj prošlosti. Treća je teza da književnost treba progovoriti »o našim pozitivnim ljudima kojih, nažalost, do danas u našim književnim ostvarenjima nema.« K. vrlo dobro zna da to nisu bili samo organizirani i svjesni pojedinci: »to je bio narod, to je bila grmljavina topova ... to je bila zemlja i životna snaga te zemlje koja bi već davno bila propala da nema te snage koja živi vjekovima.« To je, istina, dubok naklon pred legijama boraca koji su napredne ideje iznijeli na svojim plećima, ali i program koji K. pronalazi za budućega sebe, a oživotvorit će ga kao Enciklopediju u kojoj će naći najdublji smisao svoga poratnog angažmana. Za Krležu intimno, ovim se člankom rješavaju tri temeljna zadatka: prvo, problem osobnoga nesudjelovanja u ratnim naporima (»Svi mi koji smo se u tom neživotu našli obezglavljeni i pred njegovim grozotama zabezeknuti, svi smo mi dobro znali da se ova sudbonosna igra ovaj put igra doista o naš vlastiti život«); drugo, očuvanje godinama zastupanoga stava o ulozi književnosti u društvenom životu, u trenutku kad je jasno da se neke »koncesije« moraju dati; treće, da se »inženjerstvo duša«, ako već mora biti neminovno, barem učini što snošljivijim.

Prema Krležinim Zapisima sa Tržiča (Sarajevo 1976) i prema Čengićevim S Krležom iz dana u dan, I-IV (Zagreb 1985), teze izložene u eseju Književnost danas izazvale su negodovanje Krležinih oponenata iz sukoba na ljevici, prije svega M. Đilasa; spor je neutraliziran nakon razgovora Krleže s J. Brozom Titom i M. Đilasom potkraj 1945. u Beogradu.