Kô mramorni torzo

»KÔ MRAMORNI TORZO«, pjesma umetnuta u dramu Maskerata (Književne novosti, Zagreb-Rijeka 9. V. 1914); kao samostalan tekst prvi put je objavljena u knjizi Poezija (Zagreb 1969), kao dio cjeline pod nazivom Pjesme iz davnih dana 1914- 1942. U Maskerati pjesmu govori lik Pierrot u amoroznom razgovoru s Kolombinom. Pjesma se neposredno nadovezuje na Pierrotove prozne iskaze koji slikovitošću i esteticističkom probranošću leksika i sami podsjećaju na liriku (»A zvijezde dršću na zelenome moru na dalekoj pučini i sreća nam se smije kao srebrni gong u plavoj magli«). Sastoji se od četiriju katrena, a rimuje se po shemi abba/acca/adda. Stih je nepravilan, ali se stječe dojam da nije zamišljen kao slobodni stih, nego da njegovu nestalnost u broju slogova i iktusa uzrokuje Krležino nepotpuno vladanje zakonima hrvatskoga akcenatsko-silabičkog stiha. Po povijesno-stilskim kriterijima, Kô mramorni torzo esteticistička je pohvala ljubavi i erotskom zadovoljstvu. Ljubav se u njoj, donekle u duhu secesijskoga vitalizma, povezuje s tjelesnim i organskim (»kretnja toplog boka«; »Sreća živi topla, krvava i živa«), ali se istodobno i oduhovljuje artističkom metaforikom (»kô mramorni torzo«; »nad stihom« / »Sreća noćas raste«).