KORAĆ, Vitomir

KORAĆ, Vitomir, političar (Šid, 14. IV. 1877 - Iriški Venac, 8. IX. 1941). Nakon gimnazije u Šapcu, bez sredstava za školovanje, vraća se u Šid, gdje radi u odvjetničkoj pisarnici i pristupa socijalističkom pokretu. Ubrzo (1896) izabran je u Glavni odbor Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, postavši nakon 1901. jednim od njezinih prvaka. Zatvaran zbog svojih političkih nazora, sve se više priklanja politici građanske koncentracije, pa je 1908. izabran i u Sabor. Kao član Narodnog vijeća zastupa ideju ujedinjenja, ulazi u prijelaznu vladu, ali zbog frakcijskih borbi unutar vlastite stranke propada na prvim izborima. Politički marginaliziran, piše Povjest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji (I—III, Zagreb 1929-33).

Krleža je vjerojatno upoznao Koraća u ljeto 1917. U izjavi I. Očaku kaže kako je Koraću, koji je upravo reorganizirao stranku i pokretao Slobodu, pristupio »iz vlastite inicijative«. S Koraćem su međutim bili bliski Krležini predratni prijatelji, posebice Đ. Cvijić, s kojima je prema nekim indicijama još kao gimnazijalac odlazio socijalistima. Krleža je istina poslije tvrdio kako je već 1914. bio »revoltiran« slomom Druge internacionale te se počeo okretati »lenjinskoj varijanti«, ali suradnja s Koraćem (1917-18) donekle korigira tako postavljene okvire njegova ideološkog profiliranja. U glasilima pod Koraćevim političkim utjecajem (Slobodi, Pravdi, Novom društvu, pa opet Slobodi) Krleža je objavljivao sve do prosinca 1918; suradnju s Pravdom je štoviše prekinuo u proljeće 1918, kada su u njoj prevladali »ljevičari« a Korać bio potisnut. Unatoč Koraćevu otvorenom antiboljševizmu, Krleža nije, kako se to može naći u literaturi, s njime prekinuo kontakte. O tim je razgovorima donio u Davnim danima nekoliko bilježaka: Korać je u njemu »tražio svog senzacionalnog uvodničara«, ironizirajući manirom »političkog profesionala« literaturu kao nesuvislu dokolicu; ali Koraća nije napustio ni kada je došlo do napetosti u stranci koja je kulminirala raspravom o delegatu na stockholmskoj konferenciji, očito jer mu je alternativa s J. Demetrovićem izgledala neprihvatljivom. Čini se da je pri takvu Krležinu držanju bila važna Cvijićeva pozicija, iako svoj odnos s Koraćem nerijetko predočuje kontrastirajući ga s Cvijićevim (»Đuka mu je kuli u novinama«). Ne treba odbaciti ni okolnost da su tzv. »ljevičari« među socijaldemokratima nekritički zagovarali »ujedinjenje«, spram čega je Krleža bio skeptičan. U Koraćevo ime on je vodio pregovore s M. Drinkovićem, »voždom zavjereničkog centra« i jednim od »projektanata skorog Narodnog vijeća« (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Nova misao, 1953, 7), iz čega proizlazi kako se i sam zanosio »klasno-nacionalno svijesnim puškama« što ih kao »romantične iluzije« u tom tekstu pripisuje Koraću. No kada je i Korać prihvatio bespogovorno »ujedinjenje« odbijajući »pomisao da se moglo ujedinjenju pristupiti i na drugi demokratskiji način«, Krleža to doživljava kao »hipokriziju«: »Tako sam ostavio (...) Vitomira Koraća i kompaniju i napisao Hrvatsku književnu laž« (Zapisi sa Tržiča, Sarajevo 1976). Korać se zamjerio Krleži kada je u svojoj Povjesti prvi aktualizirao svjedočenje A. Diamantsteina u poznatom procesu kako je Plamen dobio znatnu materijalnu potporu od madžarske komune, što su Krležini oponenti iskoristili kao argument u aktualnim polemikama. Krleža mu je u Mom obračunu s njima (Zagreb 1932) odgovorio da laže, dovodeći u pitanje motive takva povjesničara, ali se Korać u predgovoru III. knjige efektno ogradio. Ne zaboravljajući to, tim više što je Korać poticao raspravu o problemu na koji Krleža tada nije mogao odgovoriti s činjenicama, Krleža se nakon Koraćeve smrti, a pozivajući se na podatke što ih je dobio od S. Pribićevića, vratio tom problemu optuživši Koraća da je sam potaknuo montirani Diamantstein proces kako bi kompromitiranjem komunista poboljšao vlastite izborne izglede (Impresije sa jednog davno već zaboravljenog političkog procesa, Narodna armija, 22. XII. 1961), štoviše da je i ministra M. Draškovića nagovorio na Obznanu (izjava I. Očaku). Prikazujući ga dakle političkim diletantom neutažive ambicije, Krleža mu se napokon vraća kao povjesničaru radničkog pokreta, zgranut nad izgledima da bi »njegova pristrana pisanija« mogla ostati »jedini komentar onih dana« (dnevnički zapis iz 1968). U strasnoj negaciji »njegovih blezgarija« sadržana je svijest o dosegu »socijalističkog pokreta«, ali nesumnjivo i povrijeđeni osjećaji svjedoka koji je također u njemu sudjelovao.

LIT.: I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982; Z. Stipetić, Argumenti za revoluciju, Zagreb 1982; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982.

Vl. Bo.