KRIVOKAPIĆ, Boro

KRIVOKAPIĆ, Boro, novinar i publicist (Pula, 26. I. 1949). Podrijetlom iz Cuca (Cetinje), školovao se u Risnu, Kotoru i Beogradu. U novinarstvu je od 1969, kao komentator i urednik beogradskog Studenta. Od 1970. samostalni je profesionalni novinar u Beogradu, suradnik NIN-a i drugih listova, radija i televizije. Objavio je zapažene serije razgovora u NIN-u (Susreti prve vrste, 1979-80), časopisu Ideje (u kojem je 1978. napravio i izbor Krležinih publicističko-esejističkih tekstova, u povodu piščeve 85. godišnjice, pod naslovom Kako stoje stvari), na beogradskoj televiziji (Teleskopija, 1980-82). Objavio je zbirku intervjua Pitao sam Krležu (13 razgovora, 1973-1981), 1982, od kojih je prvi, odn. bilješke o prvom susretu s Krležom, objavljen u NIN-u 26. I. 1975. pod naslovom Nedovršeni intervju s Miroslavom Krležom. Autor je nekoliko knjiga: Treba li spaliti Kiša (1980); Umorna levica (1985); Dahauski procesi (1986); Jugoslavija i komunisti (1988).

Krivokapića je s Krležom upoznao P. Matvejević u veljači 1973, kada je na poticaj titogradskog (podgoričkog) časopisa Stvaranja, kao nadobudni 24-godišnjak, doputovao u Zagreb s namjerom da napravi intervju. O okolnostima nastanka knjige Pitao sam Krležu, Krivokapić piše: »Morao sam, međutim, poštovati činjenicu da Krleža nije pristao na intervju nego samo na razgovor(e). S Krležinog gledišta, to verovatno znači mnogo više; iz mog profesionalnog ugla - znatno manje. Dobio sam više nego što sam tražio i manje nego što sam hteo.«

I sam je autor svjestan da je zbog neobaveznog načina vođenja intervjua i nemogućnosti njihova cjelovitog rekonstruiranja (jer ih je pisao na temelju naknadnih bilježaka), knjiga ostala u mnogim detaljima nedotjerana, da se osjeća nedostatak nekih (nepostavljenih) pitanja a da su neki odgovori ostali neprodubljeni. Stoga je Krivokapić, u dijelovima koji su i grafički drukčiji, nastojao popraviti, pojačati tekst, dodavajući mu osobne opservacije i dokumentarne detalje; opisujući mjesta, atmosferu, okolnosti u kojima se susretao s Krležom, piščevo raspoloženje, komentare događaja koji su se taj čas zbivali i izlazili izvan osnovne teme. Unatoč tomu, u tih je 13 razgovora nastalih u osam godina dotaknuto i mnogo tema kojima se Krleža vraćao u svojim tekstovima i kazivanjima: od analize aktualne političke situacije i zebnje pred budućnošću, do intrigantnih biografskih detalja (opservacije o »sukobu na ljevici«, odnos prema Titu, Đilasu i drugim akterima »sukoba«, Komunističkoj partiji i Kominterni, okolnostima isključenja iz KP, svojoj poziciji u doba NDH, »disidenstvu« i »angažmanu«, okolnostima potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i posljedicama, svijesti da mu vrijeme izmiče, da je »na kraju puta« itd. Stoga je knjiga Pitao sam Krležu kombinacija hommagea velikom piscu i novinarske drskosti da »veličini« postavi i mnoštvo neugodnih pitanja, koja se drugi nisu usudili postaviti zbog oportunizma ili zbog straha.

Me. Š.