Ksaver Šandor Gjalski

»KSAVER ŠANDOR GJALSKI«, članak prvi put objavljen u EJ, 1955, sv. 3 (II. izd. 1986, sv. 4), te u knj. Eseji III (SDMKZ, sv. 20, Zagreb 1963).

O Gjalskome se sve do 20-ih godina pisalo kao o nasljedniku Šenoinu, tvorcu političko-socijalnog romana, piscu koji je hrvatsku književnost doveo u usku svezu s evropskom modernom književnošću, kao i s velikim ruskim realistima. Iako nije uspio prevladati ni mentalitet ni način pisanja druge pol. XIX. st. po svojoj je tematici jedan od onih nezaobilaznih stvaralaca koji omogućuju proučavanje povijesnog razdoblja Hrvatske što započinje Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. Piše realno o bijedi hrvatske provincijske sredine, a u svom djelu neposredno prikazuje poraz ideala naraštaja, kojemu je i sam pripadao, u trenucima rađanja suvremene građanske političke svijesti. Uzor je tražio u turgenjevljevskoj poetizaciji feudalnog života, ali je, ustvari, istinito i nesentimentalno pisao o bezizlaznoj bijedi i besperspektivnosti hrvatske stvarnosti. Da su njegovi junaci progovorili autentičnim, živim jezikom (kao u Cintekovu pismu), bio bi ostvario i estetski vrhunska djela. »Opisujući svoje likove i stare trule domove površno, on nije svjestan da otvara trule sanduke i da nam prikazuje bijedu na samrti. Ekshumacija banskih laži kao nacionalistički panegirik, to je osnovno protuslovlje u opusu Gjalskoga.« Djelo Gjalskoga u cjelini optužba je sredine za koju je mislio da je idealizira: bio je dostojan pjesnik jednoga turobnog vremena koje je pred njegovim očima umiralo.