Leda

»LEDA«, drama iz ciklusa o Glembajevima, prvi put u cijelosti objavljena u knjizi Glembajevi (Zagreb 1932). Neki njezini dijelovi objavljivani su prethodno u časopisima: Scena između veleindustrijalca Klanfara i njegove supruge Melite plemenite Szlouganove (Književnik, 1929, 11); Scena između gospođe Klare i viteza Olivera Urbana (SKG, 1930, knj. XXIX, br. 1); Leda. Ljubavna igra u četiri čina (Savremenik, 1931, 12-13). Drama je prvi put izvedena 12. IV. 1930. u zagrebačkom HNK (redatelj I. Raić).

Ova »komedija jedne karnevalske noći« (podnaslov uveden nakon 1945) otvara se u salonu Melite rođene Szlougan, sada supruge veleindustrijalca Klanfara. Iz njezina ljubavnog zagrljaja upravo ustaje vitez Oliver Urban, šarmer bez imutka, bivši austrougarski savjetnik poslanstva. Razgovaraju o bakrorezu Leda s labudom, koji visi nad divanom, rad slikara Aurela, te osobito o modelu, djevojci koja je izgleda zaokupila umjetnika. Aurel je inače Melitin ljubavnik, a ona je, usprkos maloj Ledi, odlučila napustiti Klanfara - čije je seljačke manire oduvijek iritiraju - i otići s Aurelom, bez obzira na to što je oženjen. Urban vidi da su to Melitini kaprici; ona je nepromišljena, ne želi shvatiti da je egzistencijalno ovisna o Klanfaru, a da se Aurel o njezinoj želji nikad nije izjasnio. Dolazi Aurel i donosi jedan akvarel, koji je Melitina prijateljica naručila za poklon nekome u provinciji. To je kopija njegove slike Gnjile naranče. Razgovaraju o smrti (Klanfaru je umrla majka). Po Aurelu, danas je teško slikaru izražavati individualnost uz postojeću golemu produkciju, a po Urbanu slikarstvo je suvišno otkad je izumljena fotografija. Jedini izlaz iz suvremene neurastenije, koju spominje Urban, jest, po Aurelu, potpuna samoća. Ulazi Klanfar, žuri mu se jer putuje na pokop a Melita i služavka nisu mu priredile ni odijelo ni večeru. Nakon konvencionalnih izraza zatečeni posjetioci se povlače. Dolazi do bračne svađe u kojoj se Klanfar tuži na Melitino ponašanje prema njemu i aludira na mogućnost rastave. Kaže da se u gradu govori o njezinoj vezi s Oliverom. Ona to poriče, ali - kako bi pokazala koliko je od njega udaljena - kaže da je u intimnom odnosu s nekim drugim.

Drugi se čin zbiva kasnije iste večeri u Aurelovu stanu, gdje slikar, njegova supruga Klara i Oliver sjede uz kavu nakon večere, a prije odlaska na ples. Aurel oduševljeno pokazuje nacrte za kuću koju sebi gradi. Urban, koji nema doma, priča o slici nekog Finca, koju je jednom vidio: »Eva doji dijete i kuha nešto u loncu, a Adam pili balvane. A u pozadini te Adamove novogradnje stari romantični motiv: Kostur sjedi na jednom temeljnom balvanu i svrdla svrdlom u temelj te Adamove kuće. Nordijski magleno.« Klaru uzrujava ta asocijacija i odlazi u drugu sobu, a Aurel priznaje da se govorka kako on to gradi za sebe i Ledu. Na vratima netko zvoni i zatim Klara kaže da je stiglo hitno pismo osobno za Aurela. Oliveru povjerava da je vidjela rukopis i pečat Melitin. Aurel se zbunjeno vraća u sobu: objašnjava kako je hitno pozvan na konferenciju zbog neke poslovne intrige - vratit će se brzo, te moli Olivera da otprati Klaru na ples. Klara je ledena i bijesna. Ne ide nikamo. Razgovor između nje i Olivera nastavlja se oko Aurelove novogradnje; ona mu predbacuje kako nema takta. Urban se brani da je Aurel netalentiran, makar ga je u svojim likovnim napisima i sam hrabrio: »Molim, ja to priznajem: danas biti u diplomatskoj karijeri, sutra krijumčariti kokain, pisati o hipercézanneizmu članke, u tome ima nečeg clownskog.« Ali s njom ne želi govoriti »govorom štampanog kataloga« i htio bi da i ona odbaci svoju konvencionalnu ulogu. Upozorava je da stvar s Melitom postaje ozbiljnom. Klara se drži Aurela, boji se povratka u siromaštvo. Oliver je uvjerava kako nema razloga za rezignaciju, da je još dobra pjevačica, da je pametna. Približava joj se; pa iako je i za njega sve »samoća, gnjilo, bolesno«, oni gase svjetlo i predaju se ljubavi.

Treći čin, međutim, počinje s Klarom u depresiji, a umorni Urban se brani kako govoreći o damama bez glasa nije mislio na nju nego na Bobočku. Klara ipak osjeća da je on sad arogantan prema njoj, smeta je što na ono što se dogodilo među njima aludira kao na »najneviniju pustolovinu«. Urban je smiruje - nije je htio vrijeđati nego je Aurelu zavidan zbog nje. Klara se vraća na temu koju je još ranije načela: željela bi prirediti koncert da bi se opet afirmirala, ako bi joj to zatrebalo. Urban ima stručne rezerve prema ideji o koncertu; uvjerljivo govori o njihovu doživljaju. Čuju Aurela kako se vraća, ona se povlači, a Urban glumi da je večer proveo korigirajući otisak svog članka. Aurel je potišten zbog Melitine upornosti. Rekla je kako je Klanfaru izjavila da je trudna. Aurelu se ne odlazi s njom; kaže da je ona »nikotinizirana, ispijena, histerična maska«. Oliver i on nastavljaju zajedno piti i Aurel sve rječitije iskazuje kako je obuzet malom Ledom - svojom inspiracijom. Sve se glasnije objašnjavaju o Urbanovu prosuđivanju Aurelove umjetnosti, dok ih ne prekine Klara, koja ne može spavati. Pokušavaju još telefonirati Meliti kako se ona ne bi sutra pojavila kod Aurela s koferima. Ne mogu s njom dobiti vezu - a od služavke čuju da tamo čekaju pisma adresirana na Urbana i na Klanfara - pa Urban odlazi u njezin stan. Aurel, ostavši sam, nalazi da su Klarina vrata zaključana. Uznemireno obilazi stan, dok kroz prozor ne čuje od prolaznika da se »jedna žena (...) otrovala na uglu pred apotekom«.

Četvrti čin zbiva se nešto kasnije, oko tri sata ujutro na ulici pred Klanfarovom palačom. Noćne dame osjećaju da dolazi proljeće i pričaju o svojim klijentima te razgovaraju s pijanim glazbenikom. Dolaze Melita i Urban. On želi točno saznati da li je ona doista rekla Klanfaru da je trudna - jer bi to, za razliku od neodređenog priznanja da ima ljubavnika, imalo delikatne pravne posljedice. Melitu muči to inzistiranje na detaljima, ali tvrdi da Klanfaru to ipak nije kazala. Ljuta je i uvrijeđena na Aurela, a bez snage za povratak u Klanfarovo kućanstvo: »opet sve iz nova: čačkalice, palačinke, satrapske scene, gluposti«. Urban želi da Melita sutra još automobilom ode na pogreb svekrvi i tako spriječi lom. Melita teško shvaća kako Aurel želi oženiti Ledu, a da se Klara inteligentno drži »pravnih garancija«. Prolazi baš Klara i u iskrenom razgovoru dviju žena otkrivaju se i zapleteni ljubavni putovi svih prisutnih. Pojavi se Aurel, a Klara se sklanja. Neopažena, svjedok je suprugove brige i uznemirenosti, te čuje što je on doživio dok je mislio da se ona otrovala, pa i sada nakon što je u bolnici čuo da se ne radi o njoj. Ljuta je na Aurelovu frivolnost. Dok je Melita za njega »snobovska zabluda«, Klara mu je očito nužna! Odlazi, a Klara, obradovana, »otrči u tminu za pijanim i suludim Aurelom«. Urban, premoren, oprašta se od Melite koja rezignirano ulazi u kuću. Na ulici noćna dama nagovara Urbana, koji je neće, ali je poziva da uz whisky razgovaraju o zajedničkoj želji: odlasku odavde, putovanju, lađama. Uz svirku iz daljine pojavljuje se grbava smetlarica, »a njena simbolična metla nad tim gnjilim narančama, papirima, novinama, smećem posljednji je akord ove žalosne ljubavne glembajevske igre«.

Vitez Oliver Urban, na genealoškom je stablu Glembajevih bratić Leonea Glembaya iz Gospode Glembajevih, ali je igra u koju je on uključen sasvim drukčijeg tona i vrijednosnih određenja nego što su oni koji dominiraju u drugim, napose dramskim tekstovima istoga ciklusa. Likovi tu nisu produbljene individualnosti. Ni sabrani, racionalni brodolomac Urban, ni neodlučni, povodljivi boem Aurel, u umjetničkoj proizvodnji sklon stereotipiji, nisu u svojim postupcima ozbiljni, te su i potezi što ih vuku u svom emocionalnom životu, kao i u poslu, igra. Tema smrti, koja se upleće na razne načine u osobne odnose, u razgovore o individualnim ambicijama, te u metaforiku pojedinih likova, dio je toga karnevalskog osjećaja za obrat i slučaj. Hinjenje, navlačenje maski i gluma oblici su promjenljiva ponašanja, osjećanja, odlučivanja i kod ženskih partnera u toj komediji, pa iako se Aurel razlikuje od Urbana, a Melita od Klare, na nekoj vremenskoj udaljenosti teško ih je jasno razlikovati. Kritika je, u skladu s ideološkom klimom u društvu, tvrdila da je komad oštra osuda nemoralnosti i nekarakternosti likova, odn. njihova staleža. Točnije će ipak biti da je implicirana ocjena pojedinih osoba tu dosta blaga i ne sprečava izvjestan stupanj empatije. Satira je dio jedne ležerne koncepcije društvenog i estetskog trenutka u desetljeću nakon I. svj. rata. U Ledi se vodi život površinske udobnosti, pomodnog ukusa, nesigurnog talenta i krivudave seksualne igre - u komadu se međusobno presijeca nekoliko trokuta i četverokuta - kojoj žene histerično pridaju veću važnost nego što bi pravila dopuštala, ali se brzo i smiruju. Trenutak ozbiljne napetosti sa strepnjom zbog moguće smrti brzo je razbijen, dramski čvor razrješava se bez posljedica i bez poente, »karnevalska noć« je karnevalska ne samo po tome što ludilo, miješanje parova, traje kratko nego i zato što je to život u kome se navlači krinka osjećaja, strasti, nadahnuća, izigravaju se prijelomne krize. Umjetnost je na granici mehaničke reprodukcije, a motivi su dekorativni i, poput Aurelove slike Gnjile naranče, poentirano dekadentni; klasični simboli (sama Leda) samoobmana su i afektacija.

Usporedo s time, drama sadržava i sociološki notiran sukob između skorojevića Klanfara s jedne strane i njegove žene, te njezinih prijatelja, bogataša, umjetnika, ljudi s pedigreom. Taj je autorov češći i očekivaniji literarni postupak ovdje uključen u igru u kojoj su kod nekih likova neurotično ponašanje istisnule dublje individualne emocije, a svi su zajedno sastavni dio dopadljive, iznenađenjima vođene, dijelom vodviljske radnje, što se rastvara u mamurluku nakon intenzivne probdjevene noći i završava nedužnom simboličnom prijetnjom smetlaričine metle.

Izvođena rjeđe od ostalih drama glembajevskog ciklusa, Leda je četrdesetak puta postavljana na kazališne pozornice u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Puli, Varaždinu; Ljubljani, Mariboru, Beogradu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Sarajevu, Mostaru; Budimpešti, Beču, Trstu i drugim gradovima; režirali su je B. Gavella (Osijek 1930, Ljubljana 1932, Zagreb 1953), A. Štimac (Rijeka 1951. i 1974), B. Stupica (Beograd 1953, Zagreb 1962, Budimpešta 1964), T. Strozzi (Split 1954, Varaždin 1969), F. Delak (Banja Luka 1955), D. Šošić (Dubrovnik 1963), T. Tanhofer (Split 1963), P. Šarčević (Zagreb 1972, Beograd 1978, Osijek 1990), J. Juvančić (Zagreb 1980), M. Međimorec (Zagreb 1987), J. Pavić (Dubrovnik 1990) i dr., Urbana su tumačili T. Strozzi, B. Šembera, M. Milošević, M. Gavrilović, R. Bašić, I. Marjanović, V. Đ. Stojiljković, B. Buzančić i dr., Aurela I. Raić, D. Krča, V. Starčić, V. Drach, M. Martinović, I. Hajdarhodžić, B. Buljan, F. Majetić, B. Kralj, Z. Crnković i dr., Melitu B. Krleža, E. Dragman, E. Gerner, M. Stupica, I. Dabetić, M. Danira, I. Tanhofer, Š. Drolc, N. Spasojević i dr., Klaru E. Hafner-Gjermanović, M. Oremović, M. Crnobori, M. Župan, M. Podrug-Kokotović, A. Kisić, N. Rošić, O. Marković i dr., a Klanfara M. Grković, J. Martinčević, D. Tadić, J. Rutić, J. Dijaković, J. Ličina, A. Štimac i dr. (—> KAZALIŠTE)