Liječnik kod siromaha

»LIJEČNIK KOD SIROMAHA«, pjesma prvi put objavljena u Knjizi pjesama (Beograd 1931), a potom u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937) kao sastavni dio ciklusa O bijedi. U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Napisana je u višesložnim stihovima (12-18 slogova), a sastoji se od triju katrena, jedne tercine i završne strofe od pet stihova. U katrenima su stihovi povezani obgrljenim rimama, u tercini je prvi stih nerimovan, a dva su sljedeća povezana uzastopnom rimom koja se javlja i u početku završne strofe što završava trostrukim rimarijem. Liječnik u pjesmi nije moderni Hipokrat nego je suvremeni hipokrit i bonvivan koji bešćutno i s gađenjem obavlja svoj posao zaokupljen mišlju na građanske užitke, simbol svoga socijalnog statusa. Nasuprot Krležinu medikušu u Baladama koji je opsjednut tajnom ljudskoga tijela te anatomskim raščlanjivanjem traga za tajnom duše i boga, tom su liječniku »sve tajne tijela (...) prozirne i glupe«. Sirotinjska pažnja, strah, stid i nada u očiglednu su raskoraku s likom toga »kratkovidnog gospodina« obilježenog »hladnim mekanim prstima« i hladnim palucanjem stakla njegovih cvikera koji istodobno skrivaju i otkrivaju naličje čovjeka, stranca u susretu sa svijetom drukčije stvarnosti.