Lirika Ljube Wiesnera

»LIRIKA LJUBE WIESNERA«, esej prvi put objavljen u Književnoj republici, 1927, knj. IV, br. 3-4, a zatim u Esejima. Knjiga prva (Zagreb 1932).

Lj. Wiesner, lirik iz Matoševa kruga, sastavljač antologije Hrvatska mlada lirika, pisac nekoliko eseja o Matošu i poznati zagrebački boem više se puta javlja kao sporedna tema Krležine esejističke i memoarske proze. U doba oko I. svj. rata, kad je njegovo ime u zagrebačkim knjiž. krugovima bilo ponajviše na cijeni, K. ga je, zbog njegove životne pasivnosti i lirskoga esteticizma doživljavao donekle kao vlastitu suprotnost, o čemu svjedoči više mjesta iz Davnih dana (zapis razgovora Wiesner- Krleža u Kazališnoj kavani u lipnju 1916, Krležini sudovi o Hrvatskoj mladoj lirici i Wiesnerovim pjesmama). Kasnih 20-ih godina, ublaživši negativne kriterije postavljene u Hrvatskoj književnoj laži, a na pragu vlastite po mnogo čemu esteticističke stvaralačke faze, K. revidira svoj stav o mnogim pojavama u novijoj hrv. književnosti, uključujući i Wiesnerovu liriku. O tome svjedoči esej Lirika Ljube Wiesnera. K. se tu koncentrira na dvije dulje Wiesnerove pjesme -Kupac čarobnih krijesnica i Avantire - koje posjeduju »samoniklu i jedinstvenu harmoniju ljepote, kakve nema mnogo jače ni po ostalim suvremenim evropskim lirikama«. Obje pjesme, posebno Kupca čarobnih krijesnica, tumači K. - ponešto usiljeno - kao alegoriju vjekovnih pokušaja (i neuspjeha) hrvatskih ljudi od pera da vlastitu knjiž. kulturu urede prema standardima zapadnoeuropske književnosti, te da stvore jezične, stilske i metričke korelate za izražajna sredstva poezije kulturno razvijenijih eur. naroda. Tumačenje i vrednovanje dviju Wiesnerovih pjesama ispresijecano je, međutim, mnogim tematski širim ekskurzima, od kojih pozornost ponajviše privlači negativna ocjena hrv. jezičnih reformi u XIX. st. O tim se reformama K. i inače izražavao pretežito negativno, a ovdje ocjenjuje štetnim utjecaj »marvogojsko-agrarne« štokavice na frazeologiju i verzifikaciju naše modernističke lirike.