Lirika Rainera Marije Rilkea

»LIRIKA RAINERA MARIJE RILKEA«, esej objavljen u časopisu Hrvatska revija, 1930, 11 i 12, a zatim u knjizi Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932). Sudeći po čelnoj poziciji u nekim kasnijim izdanjima, autor je taj esej isticao, pa stoga zacijelo i cijenio. Pripada mu uostalom zasluga da je taj tekst jedan od prvih radova o Rilkeu izvan njemačkoga jezičnog području. Karakterističan je za Krležinu esejistiku po ambivalentnom pristupu temi: Rilkeova lirika fascinantan je doživljaj, ali pristup austrijskom pjesniku daleko je od identifikacije, tako da se u eseju stalno prepleću kritički prigovori i očitovanja duboke sklonosti. Svede li se taj odnos na bitne odrednice, može se reći da K. naglašava svoju distancu prema društvenim i misaonim pretpostavkama te poezije, ali je uvijek spreman priznati snagu izraza koja kondenzira taj doživljajni svijet. Iako K. nastoji Rilkeove pjesme locirati i društvenopovijesno, uvjetno kao simptom »zbunjenosti« građanskih slojeva na početku stoljeća, i književnopovijesno, u kontekstu moderne francuske i njemačke lirike, naglasak nije na »izvođenju« poezije iz društvenih ili psihičkih okolnosti, nego na poniranju u intimni svijet stihova, posebno na pokušaju da se proznom parafrazom obnovi i opiše susret s izabranim pjesmama. K. je u tom pogledu blizak impresionističkoj kritici. Njegovi se vrijednosni sudovi uglavnom podudaraju s mišljenjima današnje kritike: vrhunci su lirskog opusa Das Buch der Bilder, Neue Gedichte, Duineser Elegien i Sonette an Orpheus. Svojim impresionističkim pokušajem da čitaocu predoči sugestivne ljepote Rilkeovih pjesama K. je sretnije ruke kada govori o stihovima iz srednje faze (od kojih je mnoge kongenijalno preveo, kao primjere za svoj esej); hermetična poezija soneta i elegija izmiče takvu pristupu pa su stoga odlomci o tim zbirkama razmjerno nevažni. Zanimljiva i nekonvencionalna je sprega triju autora koju K. naziva vrhuncem suvremene književnosti na njemačkom jeziku: S. George, K. Kraus, Rilke. Usputne poredbe s drugim pjesnicima, koje su u Krleže, na matoševski način, vrlo česte, pokazuju da je ozbiljno cijenio neke danas već pomalo zaboravljene Rilkeove suvremenike, osobito impresionističku poeziju M. Dauthendeya i R. Dehmela. Krležin esej pojavio se u poratnim izdanjima pod kraćim naslovom Rainer Maria Rilke, koji je zapravo neadekvatan jer tekst govori samo o lirici; na Rilkeov roman, koji je jedno od njegovih glavnih djela, ne osvrće se.