Lirski motivi u prozi

»LIRSKI MOTIVI U PROZI«, ciklus pjesama u proznoj formi. Izvorno je objavljen kao zasebna rukovet u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937). Ondje broji jedanaest tekstova, a njegov naslov glasi Jedanaest lirskih motiva u prozi. Konačan mu je oblik dao Krleža u knjizi Poezija (Zagreb 1969), gdje mu je dodao još jedan tekst (Žene na kiši) i dao mu današnji naslov. U toj redakciji ciklus uključuje sljedeće tekstove: Golgota, Lirska varijacija o jesenjem sutonu, Monolog gnjila čovjeka, Noć u bolnici, Pjesma u proljetnoj noći, Djevojka među zvijerima, Čežnja, Nemir, Mrtvi, Samoća posljednja, Pjesma umora, tuge i nesposobnosti, Žene na kiši. Kronologija nastanka i objavljivanja pojedinih tekstova ciklusa duga je i komplicirana. Tekst koji je najkasnije ušao u ciklus, Žene na kiši, najstariji je: objavljen je 1918. u Hrvatskoj njivi (br. 16-17), a zatim u knjizi Eppur si muove (Zagreb 1938). God. 1924. u časopisu Književna republika (knj. II, br. 2) objavljeni su, pod naslovom Lirika, Monolog gnjila čovjeka, Noć u bolnici, Pjesma u proljetnoj noći i Djevojka među zvijerima. Također pod skupnim naslovom Lirika pojavili su se 1925, opet u Književnoj republici (knj. II, br. 6), Čežnja, Nemir,>Mrtvi, Samoća posljednja i Pjesma umora, tuge i nesposobnosti. God. 1928. u časopisu Književnik objavljene su Golgota (br. 2) i Lirska varijacija o jesenjem sutonu (br. 7).

Dvanaest sastavaka okupljenih u konačnoj redakciji Lirskih motiva u prozi prilično je teško odrediti u tekstualno-tipološkom smislu. Činjenica da su ponuđeni u lirskoj zbirci obilježava ih aurom poetskih tekstova. Taj dojam podupire i sam K. uvođenjem atributa »lirski« u naslov ciklusa. Ipak, imenovanje ciklusa, utoliko što kategoriju lirskoga (a preko nje i poetskoga) uvodi u manje obvezatnoj pridjevskoj formi, u generičkom je smislu oprezno. Taj je oprez, uostalom, na mjestu, jer je »pjesmolikost« Lirskih motiva, osim u nekoliko najkraćih tekstova, dvojbena.

Lirski motivi u prozi nastali su u doba kad pjesnička upotreba proze bilježi silaznu konjunkturu: model poetsko-proznoga izraza koji je bio popularan za Krležine mladosti - novinska »crtica« naturalističkoga ili, češće, impresionističkoga stilskog habitusa (H. Bang, P. Altenberg, u nas F. Mažuranić, A. Milčinović) - smatrao se već preživjelim, a pjesma u prozi zasnovana na iskustvima hermetičkih i nadrealističkih poetika, kakvu poznajemo iz naše poslijeratne lirike, nije se tada još ni u europskim okvirima bila dostatno afirmirala. Krležini Lirski motivi, ne anticipirajući ni u čemu budući razvoj pjesme u prozi, vidljivo regrediraju prema tipovima poetske ili poetizirane proze s početka stoljeća. O tome svjedoče karakteristike koje dominantno obilježavaju ili sav ciklus, ili pojedine skupine sastavaka: anegdotičnost, koja možda upozorava i na veze ciklusa s Baudelaireovim Spleenom Pariza, natopljenost osjećajnim stanjima lirskoga subjekta (uglavnom ispovjedno nastrojenoga i, u književnopovijesnom smislu, prilično konzervativno koncipiranoga), impresionistička optika i motivika (kolorizam i ugođaji godišnjih doba). S druge strane, ne treba gubiti iz vida ni poprečne veze između Lirskih motiva i Krležine narativne ili nefikcionalne proze. Na rubovima Krležinih romana i novela te na stranicama njegovih dnevnika često se nailazi na kompozicijski izdvojene i u sebi zaokružene opisne digresije ili introspektivno-refleksivne diskurzivne cjeline koje bi se, prezentirane same za sebe i opremljene naslovom, mogle doživjeti kao samostalni poetsko-prozni tekstovi.

Konzervativizam Lirskih motiva u prozi nije, u kontekstu Krležine književne biografije, izolirana činjenica. Već od sredine 20-ih godina K. se postupno povlači s pozicija bliskih modernističkim i avangardističkim poetikama i vraća se tradicionalnijim književnim tehnikama. Ta se regresija zamjećuje u čitavu piščevu opusu, ponajbolje, možda, na području njegova dramskoga stvaralaštva, gdje o njoj svjedoči odbacivanje ekspresionističke dramske estetike iskušane u Legendama u korist »nordijske« dramaturške formule na kojoj se zasniva dramski ciklus o Glembajevima. Prijelaz s lirskih brošura i zbirki iz 1918/19. na Knjigu pjesama (1931) i Pjesme u tmini manifestacija je te iste regresije izražena znakovnim sistemom Krležine lirike i evolucijom - točnije, involucijom - njezinih poetičkih načela.

Kao i u njihovim vremenski udaljenim modelima, u Krležinim se Lirskim motivima lirska generička obilježja prilično slobodno i nepredvidivo miješaju s procedurama narativnoga i esejističkoga iskaza, a i njihov se intenzitet mijenja iz sastavka u sastavak. Po tim bi se kriterijima ciklus mogao uvjetno podijeliti na tri dijela. Jedan bi dio tvorili tekstovi s anegdotičnim sadržajem i naglašenijom prisutnošću pripovjedne govorne perspektive: Golgota, u kojoj se jezikom suvremene, izražajno reducirane proze parafrazira ključni prizor iz evanđelja, zatim Noć u bolnici (razgovor »mladića« i čovjeka na samrtnoj postelji s jakim konotacijama na Krležino viđenje vlastitoga odnosa spram A. G. Matoša) i Djevojka među zvijerima (kraća pripovijest na motiv »ljepotica i zvijer«: djevojka koja se u kupeu vlaka našla među primitivcima i postala predmet njihovih pritajenih, ali drastično naznačenih erotskih apetita). Komponenta lirskoga u spomenutim je tekstovima potisnuta. Poetska dikcija jače obilježava samo repliku umirućega čovjeka iz Noći u bolnici, ali je tu zaokružena dramsko-narativnim planom sastavka.

Drugu skupinu u Lirskim motivima tvore tekstovi Lirska varijacija o jesenjem sutonu, Pjesma u proljetnoj noći, Mrtvi, Samoća posljednja i Žene na kiši. Za njih je tipično da u njima lirski subjekt - uz jak oslon na opažajno-deskriptivne rutine srodne tehnikama književnog impresionizma - bilježi svoje dojmove u vezi s nekom životnom situacijom u kojoj se upravo zatječe, o ambijentima kroz koje se kreće, o duševnim stanjima što ih podnosi. Duševni ugođaji nisu nigdje naznačeni u čistoj formi, nego »metonimički«, tako što se bilježe njihovi izvanjski korelati i poticaji. Lirska se komponenta u tim tekstovima čini jačom nego u skupini narativnih sastavaka, ali nije nigdje dominantna. U Lirskoj varijaciji o jesenjem sutonu, npr. ona je dovedena u pitanje duljinom teksta i preciznošću socio-antropoloških pitanja u svjetlu kojih prvo lice analizira impresije prikupljene za večernje šetnje gradskim ulicama. Isto vrijedi i za Žene na kiši. Osim toga, u svim sastavcima iz te skupine ima mjesta gdje izlaganje postaje odviše »rezonirano«, a njegova se osjećajna obilježenost spušta ispod praga koji inače vrijedi za Krležine pjesme.

Najposlije, zasebnu skupinu u Lirskim motivima tvore tekstovi Monolog gnjila čovjeka, Čežnja, Nemir i Mrtvi, koji se mogu smatrati pravim pjesmama u prozi. Njih zajednički karakteriziraju nevelike izvanjske dimenzije, koncentracija na po jedan jedini motiv i čvrsta kompozicija, a od ostalih se tekstova iz Lirskih motiva razlikuju i nenarativnošću i rasterećenošću svoga diskurza od esejističkih primjesa. Dikcija im je kadšto poetska, bliska izražajnim registrima stihovno ustrojenoga govora: mjestimično se npr. osjeća sklonost izokoličnim periodama (»a ja mislim o sebi i o tome kako će se poslije tridesethiljada sutona svjetiljke u gradu isto tako paliti, kao što se pale večeras, i kako će život po ovim ulicama šumiti, kao večeras što šumi, i netko će biti isto tako snužden kao ja«, Monolog gnjila čovjeka), ima eliptičnih iskaza netipičnih za prozni govor (»Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje.«, Nemir), a izbor motiva i leksičkih jedinica više nego u drugim dijelovima ciklusa podliježe lirsko-esteticističkim kriterijima. To ipak ne znači da su Monolog gnjila čovjeka, Čežnja i srodni sastavci iz Lirskih motiva zapravo pjesnički tekstovi preneseni u prozni grafički lay out. Oni su najvećim dijelom prava proza, na što, između ostaloga, upozorava njihovo odustajanje od zvukovnih efekata zasnovanih na asonanciji i aliteraciji, organičnost i individualnost njihovih rečeničnih oblika kao i njihova asocijativna zbijenost.