Lišće na dalekom putu

»LIŠĆE NA DALEKOM PUTU«, pjesma prvi put objavljena u Hrvatskoj reviji, 1931, 2, s pjesmama Pjesma toreadora, Jesenja samoća i Smrt na vješalima pod zajedničkim naslovom Četiri pjesme, a zatim u Knjizi pjesama (Beograd 1931); kao dio ciklusa Ranjavi motivi objavljena je u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), te u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sačinjena je od pet strofa, uglavnom s ukrštenim rimama.

Povezivanje prirodne neumitnosti s egzistencijalnom (antropologijskom) nužnošću središnji je motiv čitava ciklusa. Prolaznost i konačnost svega postojećeg autor ovdje oslikava alegorijskim prikazom lista. Krošnja koja se ljušti i sa koje otpada lišće oslikava trajanje i vremenske mijene. Nakon pravog života list kreće na put koji po mnogo čemu podsjeća na čovjekovu neizvjesnu misiju. U gradacijski oblikovanoj pjesmi autor nadalje temeljni motiv lista kontekstualizira u stanište beživotnosti i postvarenja (štala), gdje list obavljajući funkciju prostirke okončava vlastito trajanje. Gradacija kulminira u zadnjem dijelu posljednje strofe, u kojemu autor opisuje daljnju plovidbu u propast. Često rabljeni motiv uranjanja konačnoga u beskonačno u pjesmi se aktualizira u metafori »zelene slane vode« koja potpuno prima u sebe sve ograničeno.