Lunačarski

»LUNAČARSKI«, esej objavljen u časopisu Danas (1934, knj. I, br. 3), s vinjetom P. Dobrovića koja prikazuje Lunačarskog na odru, pa već taj ikonični znak ističe oblik nekrologa koji je markiran i u završnici eseja, ironičnoj ne toliko prema »blaženom Anatoliju« koliko prema odnosu »međunarodne štampe« prema (smijenjenom već 1929) Lunačarskom, a to znači i prema vladajućim u SSSR-u ideološkim strukturama. Oblik nekrologa prekoračuje Krleža esejističkim ekskursom koji povezuje biografske činjenice s interpretacijom rus. kulturne prošlosti, u književnosti markirane posebno imenima Andrejeva, Čehova i Gorkoga. Naglašavajući »vitalizam« estetskih shvaćanja ranoga Lunačarskog kao nesklonost »svakom vulgarnom pojednostavnjenju primitivnog, materijalističkog, simplističkog, formalističkog pojimanja stvarnosti«, a njegovo dramsko stvaranje interpretirajući kao »opoziciju jednostranoj zaslijepljenosti, kritiku književne krivotvorine, negaciju književne šeme«, K. se u završnom dijelu eseja poziva na citat iz brošure Kulturni zadaci radničke klase (Kul'turnye zadači rabočego klassa, 1977) koju je već 1919. citirao Cesarec kao dokaz protivljenja autoritativnog rukovodioca »tendencioznosti proleterske umjetnosti«, na kraju pak prevodi cijeli pasus iz referata o Socijalističkom realizmu (1933, prvotno Puti i zadači sovetskoj dramaturgii, a upravo taj naslov K. parafrazira) u kojemu se navodi Meyrinkova (u Krleže pogrešno: Mehringova) basna o stonogi koja, razmišljajući kojom će nogom krenuti, »više nije mogla hodati« - oba citata kao utuk na sektaštvo »proleterske književnosti« u Rusiji, ali i u Jugoslaviji.