Magistra vitae

»MAGISTRA VITAE«, esej nastao 1940. kao dio Krležina dnevnika, a objavljen prvi put u časopisu Forum, 1967, 3-4, zajedno s još četiri srodna teksta pod skupnim naslovom Zapisi iz jeseni 1940. Uvršten je u svezak Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi (Zagreb 1972). Kao i ostali tekstovi iz ciklusa Zapisa, sastoji se uglavnom od glosa uz različitu filozofsku i historiografsku literaturu. Čitanju te literature pristupa K. vođen povijesnofilozofskim pitanjem o smislu povijesti, ali istodobno i uvjerenjem da odgovora na to pitanje nema: »Pokušaj da se historija shvati u svojoj kvintesenciji ili 'biti' (...) svršava jalovo kroz vjekove«. Ili: »Bilo kakav teleolog, pa bio on i hegelovac, koji nastoji da ovom procesu nadahne neki viši red, postaje smiješan i onda ako je prividno uvjerljiv.« Na tu se heurističku nit nižu u eseju kratki skeptički komentari važnijih povijesnofilozofskih djela i ideja (Ibn-Khaldun, Machiavelli, Bossuet, Vico, Kant, Schelling, Schopenhauer, Hegel, Croce). Osobito se opširno komentira Croce, čija su filozofska djela očito i potaknula većinu Krležinih razmišljanja zabilježenih u eseju Magistra vitae i drugim esejima iz Zapisa. Ali, osim lektirom Crocea, esej Magistra vitae obilježen je i vremenom svoga nastanka, koje se podudara s prvom fazom II. svj. rata. Ratna stvarnost, koja se u Krleže i inače reflektira kao obesmišljenje povijesti, izravno nadahnjuje i podupire povijesnofilozofski nihilizam eseja.