MAIXNER, Rudolf

MAIXNER, Rudolf, književni i kazališni kritičar (Varaždin, 7. III. 1901 - Zagreb, 25. VIII. 1972). Djelovao je kao profesor francuske književnosti i kao jedan od urednika Obzora. Objavio je niz prikaza o djelima hrvatskih, francuskih i talijanskih pisaca. Bavio se francusko-hrvatskim književnim i kulturnim vezama.

Izazvan Maixnerovim kazališnim kritikama, Krleža ga podvrgava ironijskoj kritičkoj analizi kao tipičnog predstavnika tzv. »obzoraštine«, ili estetizirajućeg snobizma koji nije imao veze sa životnom i književnom stvarnošću. Maixner je s početka bio impresioniran Hrvatskom rapsodijom (Zagreb 1918), držeći je »najsavršenijim Krležinim djelom«, pa je i u novelama Hrvatskog boga Marsa (Zagreb 1922) pozdravio vrijednost: »To je izražaj našeg doba i našeg društva« (Miroslav Krleža: Hrvatski bog Mars, Obzor, 1. I. 1922). Već u Tri kavalira gospođice Melanije (Zagreb 1922) smetaju mu »jezične nezgrapnosti« (Kritika, 1922, 6), a nakon objavljivanja drama glembajevskog ciklusa zamjera Krleži »socijalno tendencioznu retoriku«. Premijera Gospode Glembajevih 1928. potakla je Maixnera na kritiku Krležina svjetonazora općenito, uz opasku »da je od domobranske vojarne do Gornjega grada uspon prilično strm« (M. Krleža: Gospoda Glembajevi, Obzor, 15. II. 1929). Tu K. ulazi u otvorenu polemiku predavanjem u Glazbenom zavodu i tekstom O našoj kazališnoj kritici (Književnik, 1930, 10). Nastavljajući polemiku (Iz kazališnog svijeta. Predavanje g. Krleže, Obzor, 10. IV. 1930), Maixner je doživio još dva Krležina osvrta (Slučaj gospodina Rudolfa Meixnera, Književnik, 1930, 11; O pameti gospodina Rudolfa Ivanovića Meixnera, Književnik, 1930, 12). Svoje odgovore objavio je u Obzoru (3. XI. i 2. XII. 1930). Krležini tekstovi ući će kasnije u knjigu Moj obračun s njima (Zagreb 1932). Izazvan Maixnerovom ironijom K. je polemički analizirao njegova kritičarska, jezična i socijalno-kulturna polazišta. Nakon toga Maixner nije više mogao biti vjerodostojan ili ravnopravan sugovornik, ostavši prototipom određenih shvaćanja kojima je K. uskraćivao pravo književnoga građanstva.

Poznati su slučajevi da je K. kasnije revidirao bilo estetski (Gjalski), bilo ljudski odnos (M. Ćurčin, M. Ujević, K. Krstić) prema nekim polemičkim protivnicima. God. 1952. došao je red i na R. Maixnera: »Akademija se protivila da ga primi za svog suradnika, a ja sam toliko govorio i s takvim argumentima išao u bitku dok konačno moje mišljenje nije prevladalo.« U istom kontekstu K. se opirao i novom izdanju knjige Moj obračun s njima, »jer je bila kompromitantna za čitav niz ljudi« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985).

Ni. Pk.