Manetova barikada

»MANETOVA BARIKADA«, esej prvi put objavljen u 99 varijacija na razne teme (Republika, 1959, 2-3), a kao samostalan esej u knjizi Eseji II (Zagreb 1962) s napomenom da tekst pripada među kritičke osvrte na rukopisne tekstove enciklopedijskih izdanja Leksikografskog zavoda. Opisujući Manetovu litografiju koja predstavlja prizor pod srušenom barikadom Krleža kaže da iako se »on nije nikada bavio pitanjem tendencioznog i politički angažiranog slikarstva, ipak je ostvario nekoliko scena iz građanskog rata 1870-71. nerazmjerno dramatskije od svoje poznate kompozicije o izvršenju smrtne osude nad carem Maksimilijanom Meksičkim, te nezanimljive parafraze Goyinog motiva o noćnom strijeljanju«. U prizoru pod barikadom s dvojicom mrtvih ljudi posred ulice ističe likovni element te krvave drame; »zgužvane iznošene cipele mrtvog čovjeka i njegove isprugane pantalone« prikazane su poput pregažene krpe bačene na ulicu, kako bi svatko mogao osjetiti da se tu na slici radi zaista o gadnom, okrutnom umorstvu. U istom eseju K. opisuje Manetov virtuozni pokušaj da naslika granatu »u magnezijskom nimbu eksplozije, koja je punom pastoznošću razlivene tube cinka buknula preko čitavog platna u ognju usijane sumporače«, da bi se u istom trenutku jedanaest vojnika zgruvalo u kolopletu mesa i krvi, u masu ognja, smole i baruta. To halucinantno priviđenje »djeluje sablasno kao najbolja stranica Barbusseova, četrdeset i četiri godine kasnije napisana na istu temu«.