MARKUŠ, Stjepan

traži dalje ...

MARKUŠ, Stjepan, publicist i prevodilac (Zagreb, 9. XII. 1899 - Zagreb, 5. VI. 1973). U međuratnom i poslijeratnom razdoblju objavljivao je, u vlastitoj nakladi, kulturnopovijesne rasprave i prijevode pjesničkih djela. Preveo je Goetheova Fausta i epizode iz Danteove Božanstvene komedije. Također je preveo djelo E. R. Curtiusa Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter (Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, 1971).

U literaturu o Krleži Markuš je prodro dvama opsežnim polemičkim tekstovima (ukupno gotovo 400 stranica) potaknutima pojavom Krležina romana Banket u Blitvi: Symposion uz kulturni - socijalni - politički savremeni cant i kynizam. S naročitim osvrtom na cant i cinizam intelektualca: »autora« »Banketa u Blitvi« (Zagreb 1939), Symposion uz kulturni - socijalni - politički savremeni cant i kynizam II dio. Gozba ideoloških prosaca: Komunizam, Fašizam, Nacionalsocijalizam (Zagreb 1940). Uz Markušev Symposion, točnije uz njegov prvi svezak, veže se Krležin polemički odgovor: članak Rasulo pameti. Nekoliko riječi uz Symposion gospodina profesora S. Markuša (Pečat, 1939, 10-12), u kojem se Markušev tekst nastoji obezvrijediti kao proizvod psihički rastrojene osobe.

Glavnina kritičara Markušev pamflet nije smatrala ozbiljnom polemičkom literaturom, čemu je pridonijelo više okolnosti: prvo, Markuš se bez pravoga razloga osjetio osobno povrijeđen i izazvan Krležinim Banketom (činjenicu da se K., ugradivši u jednu ironičnu repliku svoga negativnog junaka pukovnika Barutanskoga retke iz Goetheova Fausta, slučajno poslužio njegovim prijevodom Goethea, Markuš je protumačio kao napad na sebe); drugo, kao autor koji je svoje tekstove objavljivao u vlastitoj nakladi Markuš je i u doba napada na Krležu i poslije ostavljao dojam književnoga autsajdera kojega njegov kulturni kontekst slabo zamjećuje i ne brine se o njemu; treće, Markuš nije pripadao nijednoj ideološkoj grupaciji na poprištu našega međuratnog književnog života, pa mu je nedostajalo ideološko zaleđe (lijevo ili desno) kakvim su raspolagali svi međuratni Krležini osporavatelji; četvrto, Markušev Symposion kao esejistički tekst pati od osjetnih nedostataka, među kojima su neuredna i nelogična kompozicija, nezadovoljavajuća jezično-stilska oprema, nedosljednost, skokovitost i nepredvidivost u izvođenju zaključaka; peto, Markuš se nerijetko ispomaže nedopustivim i etički problematičnim polemičkim zahvatima (citiranje izvan konteksta, nasilna interpretacija citiranoga, nerazlikovanje bitnoga i nebitnoga u analiziranim citatima); šesto, Markuš posve ignorira estetički i fikcionalni karakter Banketa, vrednujući djelo mjerilima primjerenima vrednovanju znanstvenoga ili filozofskoga iskaza; sedmo, Markušev je kritički diskurz nerijetko egzaltiran pa čitatelj Symposiona lako pada u iskušenje da prihvati određenje kojim je K. u svom polemičkom odgovoru u cjelini odredio spis (»rasulo pameti«). Spomenute okolnosti otežale su pristup Markuševu Symposionu, smanjujući interes za nj i okružujući ga različitim predrasudama.

Sam K. nakon Rasula pameti više se nije bavio »slučajem Markuš«, a u novim je izdanjima Banketa stihove iz Fausta naveo prema prijevodu D. Demetra. Iz zaborava je polemiku Markuš - Krleža izvukao S. Lasić (Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989), došavši do iznenađujućega uvida da Symposion ima svoju pozitivnu »jezgru«.

Lasić u Markuša pozitivno vrednuje ponajprije ishodište njegove kritike, koje smatra liberalističkim: »Markuš je humanistički individualist«, on se »oslanja na individualističku liniju, koja za njega ide od Sokrata do Krausa«, on se bori »protiv svih totalitarizama tridesetih godina«. Osim toga, Lasić priznaje relativnu vrijednost Markuševoj kritici Krležinih stavova o K. Krausu, a uviđa da ni Markuševe ocjene o Krleži kao piscu i misliocu zarobljenu ideologijom, uza svu grubu pretjeranost, nisu bez svake osnove.

Zahvaljujući Lasićevu analitičkom trudu, Markušev Symposion ubuduće će vjerojatno nailaziti na uravnoteženiji pristup nego u proteklih pedesetak godina, utoliko više što Markuševa kritička metoda ima dalekih srodnosti sa suvremenom kritikom ideološkoga diskurza kao jezika koji proizvodi lažnu stvarnost ili nastupa kao zamjena za stvarnost, što se u polazištu podudara s današnjom »kritikom komunikacijskoga djelovanja«.

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

MARKUŠ, Stjepan. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 5.5.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/markus-stjepan>.