Mercadet

»MERCADET«, polemički članak o prilikama u zagrebačkom HNK objavljen u Šimićevu Jurišu (1919, 1) povodom reprizne izvedbe Balzacove drame Mercadet. Uvršten je u knjigu O Erazmu Rotterdamskom (Sarajevo 1979). Djelomice je pisan u formi kazališne kritike; Krleža u njemu ocjenjuje i samu izvedbu kao »umorstvo dramskog pjesnika na našoj sceni«. Takvih je »sramnih umorstava...oplakao« već mnogo, pa predstave zagrebačkog teatra dijeli na »apsolutno loše« i »relativno loše«. Kod »apsolutno loših« gledalac po »lihvarskoj cijeni« kupuje »mačka u vreći«, izložen je »groznici, zimi i stradanju«, suočen s glumcima koji improviziraju i pritom »kolju autora«, poderanim kulisama, skandaloznom scenografijom, scenskim radnicima koji ometaju izvedbu: »Praznina zijeva sa scene! Nadzora nema! Režije nema! Glave nema! Ničega nema!« Repriza o kojoj K. govori tek je, međutim, obično loša, ako je uopće predstava, a ne »birokratsko uredovanje u kraljevskom zemaljskom zavodu za kazališne stvari«. Analizira glumu pojedinih članova ansambla, naziva je »uredovanjem«, pa uočava da je i talentirani Papić igrao činovnički, da Raić nema intuicije, da se »gospođa Hafner muči« zbog neprimjerene uloge. No glumci nisu krivi, jer »uprava već deset godina konstantno krivo dirigira«, te iako, tvrdi K., »naša moderna drama rješava već suvremene scenske probleme«, »kazalište još bludi u močvarnim scenskim mutnim vodama devedesetih godina prošlog stoljeća«. Poznavajući kontekst nije teško razumjeti Krležino nezadovoljstvo kazališnom upravom, ali u tekstu nema paroksističke arogancije, »prevladava njegov smisao za humor, fina ironija i kakvo-takvo nastojanje da potanje obrazloži svoje teze« (S. Lasić). Mercadet je jedan od rijetkih Krležinih priloga u drugim glasilima za vrijeme izlaženja Plamena, što svjedoči o potpori koju je želio pružiti prvom broju Šimićeva časopisa.