MILJUŠ, Sima

MILJUŠ, Sima, političar (Lušci Palanka, Bosna, 1894 - Moskva, ?, 1938). Politički aktivan još u sarajevskoj gimnaziji, pristupa Mladoj Bosni te kao sedmoškolac odlazi u Srbiju gdje prilazi komitama i bori se u balkanskim ratovima. Bolestan i rezigniran bregalničkim iskustvom ubrzo se vraća, pa je nakon Principova atentata 1914. interniran, a 1916. i mobiliziran. Pritvoren zbog antiratne kampanje u Zagrebu se odmah po izlasku iz zatvora još kao vojnik pridružuje socijaldemokratima te se angažira na krilu što se profiliralo u hrvatski komunistički pokret. Premda je nakon rata studirao pravo, čitav je život zapravo posvetio komunističkoj revoluciji, noseći teret posljedica zbog akcija s kojima je bio doveden u vezu (Diamantstein, atentati na ministra Draškovića i kralja Aleksandra), odn. dužnosti što su mu prvo kao zastupniku sa zagrebačke liste za Konstituantu, a potom i u ilegalnom partijskom djelovanju bile povjerene. Posljednje godine života provodi u Moskvi gdje je 1938. uhićen, a trag mu se gubi u staljinskim čistkama.

Miljuš u drugoj polovici 1918. vodi socijaldemokratsku sekciju intelektualaca, dijeleći s Krležinim prijateljima (Cesarec) ljevičarske nazore. Njegov lenjinizam i srbijanska iskustva Krležu su nesumnjivo intrigirali, pa se među njima ubrzo razvilo prisno prijateljstvo, kako se može zaključiti iz epizode s puškama koje Miljuš nakon provale prevratničke zavjere 1919. ostavlja u Krležinu stanu. Zapravo prvi u vodećoj »trojci« zagrebačkih komunista, Miljuš je pokušao u dodiru s madžarskom komunom pokrenuti srodno gibanje, ali se sva naivnost toga pothvata pokazala na procesu do kojeg je došlo na temelju policijske dojave A. Diamantsteina. K. je poslije tvrdio kako mu je od početka bila sumnjiva pouzdanost zavjereničke konstrukcije, te da je i Miljuša u tom smislu upozoravao. Premda u samoj stvari marginalan, najdalekosežnijim se pokazao detalj o financiranju Plamena iz Diamantsteinova fonda za potporu zavjere. Bez Miljuševe organizacijske i financijske potpore Plamen zacijelo ne bi bio ni pokrenut. Toga je K. uza sve razlikovne nijanse u političkoj strategiji i taktici što ga već tada distanciraju od tzv. pragmatika bio svjestan te je bio bezrezervno lojalan optuženicima na tzv. procesu Diamantstein. U Novoj istini piše reportaže iz sudnice u obranu »Sime Miljuša i drugova«, a o njihovoj »veleizdaji« pokušao je održati i predavanje koje je policija zabranila. Kako piše isto komunističko glasilo, Miljuš je, netom pušten iz zatvora zbog nedostatka dokaza, trebao s Krležom održati zajedničko predavanje o »taktici socijalizma«. K. je ujesen 1920. nastupio i u predizbornoj kampanji za listu na kojoj je biran i Miljuš, a prema nekim sjećanjima zajedno s Miljušem nastupao je i na proslavi izborne pobjede. Kada je Obznanom skršen još jedan komunistički »udar«, Krležu u komentarima (Jutarnji list, 4. I. 1921) opet prepoznaju kao duhovnog srodnika »zavjerenika« Miljuša s kojim da je za sebe »snovao mjesto kazališnog intendanta«. Interniran u zavičaju, Miljuš se javlja kao motiv Krležina pisma Curčinu (Jedno pismo iz godine 1922, Vjesnik, 4. XII. 1960) pisana kao »koncept« za moguću analizu društvenih prilika. Krleži se Miljušev slučaj, koji u toj prigodi skicira u nekoliko preciznih dokumentarnih poteza i literarnih aluzija, čini elementarnim. Premda će im se sljedećih godina životne putanje udaljiti, ostat će osobno bliski. Prema Krležinu iskazu (Čengić) 30-ih godina K. i Cesarec pozvali su Miljuša kako bi ga upozorili na sumnje o doušništvu njegove žene Zore. Miljuševim nestankom u Rusiji ta se kao i druge epizode pretvorila za Krležu tek u sjećanje, prožeto temeljnom mučninom o smislu »sibirskih grobova«. Govoreći o Miljušu kao plemenitu čovjeku dogmatske svijesti koji je bio uvjeren da za njega »misli Kominterna«, K. je u epiloškom paradoksu toga tragičnog finala neuspješno tražio utjehu zakonitosti revolucije.

LIT.: I. Očak Krleža-Partija, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985.

Vl. Bo.