Moja ratna lirika

»MOJA RATNA LIRIKA«, jedan od malobrojnih članaka iz knjige Evropa danas (Zagreb 1935), koji nije bio objavljen u časopisu Danas nego u Savremenoj stvarnosti (1933, 2). U tom je časopisu Krleža surađivao prije pokretanja časopisa Danas. Napis je nastao nakon zamiranja ekspresionističkih stilova u hrvatskoj međuratnoj književnosti (kao i u samoga Krleže), a u času otvaranja prema tzv. »novoj stvarnosti«, odn. socijalnoj i angažiranoj književnosti, što će poslije dovesti i do otvorenoga sukoba na književnoj ljevici. Izrazito samokritičan tekst, u kojem K. podvrgava radikalnoj, »distanciranoj i objektivnoj« (Frangeš) kritici ratnu liriku iz prve faze svojega književnog stvaranja, ali tu liriku ujedno opravdava tadašnjom društveno-povijesnom scenom. K. se od svoje lirike kritički distancira u onim čestima idejnoga sloja koje ga podsjećaju na idealističke schopenhauerovske spoznaje prožete nihilističkim i rezignantnim raspoloženjima, u elementima pretjeranoga solipsističkoga individualizma čiji lirski subjekt »ne priznaje stvarnost«. U tom smislu, prema Krležinim riječima, »Sve je u ovoj lirici pogrebno, jer je sve oko nje i pod njom, kada je nastajala, bilo isto tako pogrebno. Rađajući se kao odraz stanja i prilika, ona i nije mogla da bude odvojena od neprekidnog razmišljanja nad otvorenim grobovima, i tako ni sama nije drugo nego vječno pokapanje, sprovod i smrt«. Njezin je kronotop jasno prepoznatljiv, iz čega slijedi da ta lirika nije ni mogla biti drugo do homologijske »pratnje« određenoga društveno-povijesnoga bića. U tom, pak, smislu K. opravdava njezinu vrijednost psihološkom kategorijom iskustva lirskoga subjekta koje je urodilo ipak, doduše mutnim, ali intenzivnim lirizmom. Više nego radikalna kritika vlastite lirike, koja nam se s današnje književnopovijesne perspektive čini prestrogom, taj nam se napis nudi i u svojoj ekspozitornoj ulozi, što nedvojbeno pridonosi njegovoj vrijednosti i težini. Naime, ako je K. eksplikacijom idejnoga sloja (društvena stratuma) bio književnoznanstveno uvjerljiviji negoli psihološkom kategorijom iskustva, u ekspozitornoj dimenziji on je najjasniji. K. eksplicira poetiku svoje rane faze, i ako se poetološki elementi koje nam namire ovaj tekst usporede npr. s teorijskim i progra-matskim člancima A. B. Šimića (iz časopisa Vijavica i Juriš), uočit će se velike sličnosti i podudarnosti u elaboraciji ekspresionističkoga modela pisanja. K. naime deskriptivno dosta jasno formulira morfološko-formativne, tj. stilske značajke svoje rane lirike. Te se karakteristike dosta podudaraju s varijantom tzv. aktivističkoga ekspresionizma u onodobnoj hrvatskoj poeziji po svojoj disperzivnosti, neizomorfnosti i rastresitosti. No, u Krleže je unatoč »stilskoj nedotjeranosti i raznolikim formalnim nedostacima« prepoznatljiv napor da se cjelina drži na okupu kako bi se stvorio bar provizorij moguće harmonije. Težište je, dakle, napisa manje na Krleži-nu vrednovanju vlastite lirike, a više na esejističko-teorijskom nabačaju koji lucidno otkriva poetičke pretpostavke njegove rane lirske faze.

LIT.: I. Frangeš, Matoš, Vidrić, Krleža, Zagreb 1972; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.